Prijedor nikada nije imao bazen ali je zato od 1959. godine imao vaterpolo klub. Zaljubljenici u ovaj sport, među kojim je i Josip Čačić (75), danas profesor istorije u penziji, pričaju da im je za osnivanje kluba koji je tada prozvan „Radnički“, bila dovoljna i rijeka Sana.
Dobri plivači
– U blizini gradskog kupališta, popularnog Kićinog mosta, „ogradili“ smo teren i postavili golove koje su, da ih voda ne bi odnijela, na dnu rijeke držala sidra – priča vaterpolista Čačić, tadašnji centar „Radničkog“.
Klub u kojem su igrali uglavnom gimnazijalci i studenti, samo dvije godine nakon osnivanja organizovao je i prvenstvo BiH u vatepolu. Opet na rijeci, što istorija vaterpola u svijetu još nije zabilježila.
– Malo neobični uslovi za takmičenje, jer je brza Sana stalno nosila i igrače i sudiju. Bilo je nemoguće izvesti četverac, gledati u sudiju i ostati na mjestu… Ipak, tada smo u jakoj konkurenciji ekipa iz Sarajeva, Trebinja, Banje Luke… osvojili drugo mjesto pred oko 2.000 gledalaca koji su načičkani na obali pratili ovaj spektakl – priča s osmijehom Čačić.
Dodaje da su „ulaz“ u klub, uglavnom zbog uslova u kojima su igrali, imali samo izvrsni plivači.
Dva protivnika
– U vodi smo uvijek imali dva protivnika, suprotnu ekipu i brzu rijeku koja nam je kad nabuja nerijetko „krala“ i golove. Bazen, nažalost, mada smo to tražili od ondašnjih vlasti, nismo dobili. Rečeno nam je da nam je i Sana dovoljna, pa se klub nakon 10 godina postojanja krajem sedamdesetih i ugasio – kaže Čačić.
Uspomene na godine vaterpola u Prijedoru, među kojima su originalni osnivački akti kluba, rijetke fotografije, članske karte, čestitke… ovaj zaljubljenik u vaterpolo davno je poklonio Muzeju Kozare, kako bi bile sačuvane od zaborava i jednog dana, kada Prijedor dobije bazen možda nekog inicirale na osnivanje vaterpolo kluba.
Dnevni avaz
