Kratku pauzu, u elitnom prvenstvu rukometašica Finske, golman ekipe AIFK iz Turkua Vanja Radić iskoristila je da posjeti rodni Prijedor.
Skromna djevojka, rođena 1983. godine, zahvaljujući talentu, ali i upornom i poštenom radu, napravila je zavidnu internacionalnu karijeru, a u skandinavskoj zemlji, u sredini, gdje živi desetak odsto Šveđana, pa se grad zove i Obo (ravnopravna su oba jezika) zablistala je punim sjajem. Ekipa, koja je prošle sezone bila posljednja, njenim i dolaskom trenera, Francuza Tomasa Huverta, trenutno je petoplasirana, a igrala je i u polufinalu već završenog Kupa.
– Otišla sam sasvim slučajno, pošto sam tokom ekskurzije, posredstvom prijatelja koju su studirali u Hrvatskoj, stupila u kontakt sa selektorom Finske Birgitom Lidholm. Ona me je preporučila čelnicima kluba koji su me pozvali i postala sam njihov član. Svojevremeno sam bila na probi u Norveškoj i umalo da ne ostanem u Oraldu, međutim mogli su da registruju jednu inostranu igračicu, a bio im je potrebniji bek. U Finskoj cijene činjenicu da sam u Banjaluci završila Višu trenersku školu, stekla i diplome za završen sportski menadžment i sportskog fizioterapeuta – masera. Zbog toga treniram golmane prvog ženskog tima, ali i juniore i juniorke kluba, koji je, iako amaterski, tri puta po organizaciji i uslovima, iznad svih na prostorima BiH – rekla je Vanja Radić.
Zanimljivo je da je branila za dvije reprezentacije, u jednoj zvanično, a za drugu u nezvaničnim utakmicama.
– Za reprezentaciju BiH nastupala sam 2006. godine u Visokom, kada smo osvojile „Čelendž trofej“, a potom u češkom Čebu u dva duela kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Posebno iskustvo imala sam 2010. godine kada sam na preporuku proslavljenog rukometaša i trenera Abasa Arslanagića u glavnom gradu Katara, Dohi, branila u dva susreta ove zemlje protiv Sirije, ali nezvaničnog karaktera. Poslije dvije pobjede, sa veoma povoljnom finansijskom ponudom mogla sam ostati, ali sam se već dogovorila o saradnji sa Lokomotivom u kojoj sam željela da branim – naglasila je Vanja Radić.
Kako je za eventualni novi reprezentativni angažman po propisima EHF-a i IHF-a, potrebno da prođu tri godine od posljednjeg zvaničnog nastupa za prethodnu selekciju, realno je očekivati da veoma brzo dobije poziv da nosi dres reprezentacije Finske.
– Bila sam spremna da pomognem i selekciji BiH, koja gotovo i da nema učešća na međunarodnoj sceni, a imenovana sam za trenera golmana kadetskog uzrasta. Ali, ovdje kao da niko ne razmišlja o ženskom rukometu – nastavila je Vanja Radić.
Trenutno se odmara u porodičnoj kući u naselju Gornji Orlovci u prijatnom okruženju svojih bližnjih, prije svih sedmogodišnjeg bratića Filipa, koji se ne odvaja od nje.
– Pohvalila bih moj prvi klub „Miru“, koja je osvojila titulu jesenjeg šampiona BiH. Mnogi me ovih dana pitaju da li se mislim vraćati u Prijedor, ali to za sada nije realno. Najvjerovatnije neću još dugo igrati, ali želim da ostanem u rukometu. Edukovala sam se i želim da se dokažem u trenerskom poslu. Ideja mi je da u Finskoj, gdje je hokej sport broj jedan, ali se sve više ulaže u rukomet, dam svoj doprinos radom sa najnovijim metodama treninga. Sporazumijevam se na engleskom, ali ću kroz kurs finskog, koji pohađam, svoje znanje prenositi govoreći na jednom od najtežih jezika na svijetu – dodala je Vanja Radić.
Karijera
Vanja Radić karijeru je počela 1997. u „Miri“, a sa Prijedorčankama je učestvovala 2003. u osvajanju titule prvaka i Kupa Republike Srpske. Jednu sezonu je za ovaj klub igrala i u Premijer ligi BiH.
– Potom sam se otisnula u inostranstvo i već prve sezone čuvajući mrežu Arene iz Pule po statistici sam bila najbolji golman u Ligi Hrvatske. Od 2005. do 2008. godine nastupala sam za klub Kutjevački podrumi iz Slavonske Požege, a od 2008. do 2010. ponovo sam bila među stativama Puljanki. Prije odlaska u Finsku, u sezoni 2010/11 sam branila za zagrebačku Lokomotivu – istakla je Vanja Radić.
Glas Srpske
