Od zločina je jedino gori zaborav. Ubijenih pet i po hiljada Srba na Šušnjaru nam to govore svake godine. Književnost mora da govori o tome. Ne smije ćutati. Njen zadatak je da osvjetljava neosvijetljeno, da podsjeća na zaboravljeno, da zatrtima podiže vječne spomenike. Ovim riječima je ovogodišnji laureat nagrade “Šušnjar”, pjesnik Zoran Kostić, podsjetio sve posjetioce istoimene književne manifestacije na stravičan zločin na Ilindan 1941. godine. Dodao je da će se prema ovoj nagradi odnositi s velikim poštovanjem, svjestan da su mu je dodijelili, između ostalih, i umoreni šušnjarski Srbi. Kostić je nakon besjede i opominjućih riječi govorio stihove iz nagrađene knjige “Jezikrvlje”, ali i iz ranijih svojih pjesničkih zbirki.
Potresno svjedočanstvo o sanskim izbjeglicama dao je Kostić u pjesmi “Arhiv Bore Kapetanovića”, koja je nastala, kako je rekao autor, nekoliko sati prije dodjeljivanja nagrada na Šušnjaru.
“Nema varoši, nema mosta,
sna uz rijeke plodonosne,
od sve mi Bosne samo osta
sto u hotelskoj bašti Bosne”,
riječi su narečene pjesme Zorana Kostića koja otkriva sve strahote izbjeglištva i besciljnog lutanja, od nemila do nedraga, sa tek jednim dokumentom, sa tek jednom potvrdom – da su svi prognanici unutra, u sebi, potpuno srušeni i survani.
A onda je, kad se već mislilo da je sve gotovo i da se rečenom nema šta dodati, zaplovila Kapetanovića “Sana river”…
Izvor: Glas Srpske