Rođen je u Žuljevici, studirao u Zagrebu, a od 1992. godine živi i radi u Firenci. Rado se vraća u svoj rodni kraj, za koji ga čvrsto vežu korijeni, ali i želja da nešto učini da se promovišu vrijednosti koje imamo i na kojima bi nam mnogi pozavidjeli. Izuzme li se izložba u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić“ u Beogradu prije nekoliko godina, uprkos brojnim ponudama u posljednjih trideset godina nije prihvatao da izlaže na ovim prostorima. Odvažio se da to učini na poziv načelnika opštine Prijedor Marka Pavića da svojom izložbom obogati program obilježavanja Dana opštine Prijedor. To se i dogodilo u utorak 11. maja kada je u Muzeju Kozare otovrena izložba dvadesetak njegovih slika uz performans koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.
GLAS: Na otvaranju Vaše izložbe pod nazivom „U lavirintu bez centra“ ostavili ste publiku bez teksta?
KARAN: Nije mi bila namjera da postignem bilo kakvu patetičnu reakciju već da iskreno ukažem na stanje u kojem se nalaze narodi na ovim prostorima jer smatram da svima nama koji smo ovdje rođeni BiH je zavičaj i nema niko pravo da nam oduzme to pravo na zavičaj. Zavičaj je sastavni dio našeg ličnog identiteta. Svaki izgovor da su sva tri naroda u BiH izmanipulisana što bi značilo da su maloumni, neodrasli ili bolesni na neki drugi način. Ja smatram da su narodi zreli i mislim da je u pitanju nedostatak odgovornosti pojedinaca koji kreiraju politiku. I to se ponavlja vijekovima. Kao stvaralac koji živi izvan BiH već 40 godina, ali sam za nju emotivno vezan, a za Republiku Srpsku posebno imao sam namjeru da žrtvovanjem djece, kao paganskim običajem, dočaram umjetničko i simbolično žrtvovanje anđela za bolju budućnost i apel za mir u BiH.
GLAS: Činjenica je da se ne može povući granica između umjetnosti i politike, a sami ste na svojoj koži to osjetili jer ste akter jednog neobičnog sudskog spora.
KARAN: Apsurdno je da sam žrtva lažne optužbe Lovačkog društva iz Novog Grada za ometanje posjeda. U mom rodnom mjestu Žuljevici na lokalnom putu ovo udruženje je postavilo lovačku čeku, koju sam ja uklonio, kada je rađen taj put. Ako je od suda trebala dozvola da se ukloni ta jedna nakarada na putu, a presuda je glasila da moram da izgradim istu takvu konstrukciju na istom mjestu, a neka opštinska građevinska agencija ne dopušta da se takvo nešto postavi na putu. A onda je uslijedila još jedna tužba, da sam ja piroman. Jednostavno sam, prije tri godine u tom mom zavičaju, ispred te lovačke kuće zapalio jedno odlagalište smeća i to deset metara od moje zemlje. Zapalio sam to smeće i sve to kontrolisao, a oni su to prijavili kao požar i to ne Šumarija nego Lovačko društvo. Sudija mi je rekao da treba da potpišem da sam kriv i da platim 92 KM neke materijalne štete jer su izgorjela i neka stabla u toj vrijednosti, a ja sam tada postavio vrlo jednostavno pitanje da li je razlika između uklanjanja smeća i požara upravo ta vrijednost od 92 KM, što je stvarno apsurdno. Rajko Nogo jednu svoju pjesmu posvećenu Meši Selimoviću završava riječima „Umoran sam od zavičaja“, ja se još nisam umorio, ali sam blizu.
GLAS: Pri pomenu Vašeg imena često se kaže da ste jedan od rijetkim umjetnika koji živi za umjetnost i od umjetnosti. To je možda kroz istoriju i bilo moguće, a da li je danas?
KARAN: To je apsolutno tačno. Ja umjetnosti dugujem puno, dosta sam toga dobio,ali mi je, s druge strane, umjetnost i uzela sve. Zato sam ja istovremeno i zahvalan umjetnosti koju sam otkrio još kao mlad učenik u gimnaziji. Nisam nikada radio ni u jednoj instituciji. Dakle,ja ne znam šta to znači dobiti društveni stan, ne znam šta je to dobiti atelje, šta je to da mi neko plaća troškove. Sve to uzimaju oni koji najmanje zaslužuju. Postoje u toj Evropi gdje ja živim postoje određeni socijalni slučaj, a kod nas je biti socijalni slučaj čak i privilegija. Ovo što se nama danas događa ja bih jednostavno nazvao nepodnošljivost življenja. I ovaj performans, o kojem smo govorili na početku priče, ja sam i napravio radi svoje savjesti da sam barem nešto rekao. Da li je to neko čuo ili nije, to nije bilo toliko važno. Reakcije su više pozitivne nego negativne što samo navodi na zaključak da ovdje ljudi žive koji imaju potrebu za kulturu. Mi sa civilizovanim svijetom i ne možemo drugačije komunicirati nego preko kulture.
GLAS: Kako gledate na svoje kolege koji žive ovdje od umjesnosti?
KARAN: Ja se divim mojim kolegama koji su ostali ovdje da žive, pomenuću samo slikara Predraga Marjanovića koji je zaslužan za ovu izložbu, a mogu i bilo koga drugog ali smatram da je i on i svi ostali slikari mazohisti. Živjeti ovdje od posla koji svuda u svijetu pripada eliti, a ovdje ih smatraju kao ljude koji se bave usputnim, beskorisnim zanimanjem. Nisu ni svjesni da ništa drugog neće ni ostati iza nas osim kulture, u bilo kojem obliku pa i u obliku kulture oblačenja i načina življenja odnosno žviljenja svog, a ne tuđeg života.
Poklon ambasadoru Norveške
Budući da sam bio dio manifestacija kojima je u Prijedoru obilježen Dan opštine, dirnulo me je što je taj ambasador pomogao da se izgradi bunar i nekoliko hiljada domaćinstava dobije vodu. Ja sam time bio dirnut jer su po meni Norvežani poslali jasnu poruku – gospodo mi vam nećemo napraviti fabriku prije nego što vam dovedemo vodu. Mi prvo treba da čisti izađemo pred ljude i bez vode je nemoguće zamisliti život niti bilo kakav razvoj. To me je opredijelilo da poklonim jednu svoju sliku po njegovom izboru i ponosan sam na to.
Firenca
GLAS: Koliko često izlažete u Firenci?
KARAN: Ja sam u Firenci imao otvoreni studio šest godina, tako da sam permanentno imao izložbu šest godina. Zahvaljujući tome upoznao sam veoma mnogo ljudi iz cijelog svijeta, generalno kulture, stvaralaštva, umjetnosti. Firenca je proglašena prije nekoliko godina najturističkijim gradom na svijetu. Statistika govori da kroz Firencu godišnje prođe 20 miliona turista, ti svi ljudi dolaze u jedan grad ne zbog mira, ne zbog planina, ne zbog skijanja, nego zbog kulturne baštine. Tamo iza mene ne stoji nikakva institucija, nikakve rodbinske veze, koliko radim, toliko i imam. Uz to, koliko svojim radom uspijete da pokažete da pripadate jednoj strukturi koja ovu civilizaciju nosi na svojim leđima da bi je humanizovala, toliko ćete biti i uvaženi i toliko ćete imati uticaja.
Glas Srpske