Priča „Pomen“ Milana Vulića iz Banjaluke, po odluci žirija konkursa „ŠA tekst“, koji su zajedno raspisali „ŠA fest“ i Narodna biblioteka „Ćirilo i Metodije“ iz Prijedora, najbolja je od 27 prispjelih radova iz BiH, Srbije i Slovenije.
Autor prvonagrađenog rada dobiće 200 KM i besplatno godišnje učlanjenje u Narodnu biblioteku „Ćirilo i Metodije“, a priča će, prema ranijem dogovoru, biti objavljena u „Nezavisnim novinama“, „Kozarskom vjesniku“ i časopisu za književnost i umjetnost „Srp“.
„Slično kao i ‘ŠA fest’, interesovanje i doseg konkursa ‘ŠA tekst’ preraslo je okvire lokalne zajednice i pobudilo književne potencijale regiona. U zanimljivim pričama istakla se nagrađena priča ‘Pomen’, koja je, po mišljenju žirija, stilski najujednačenija od svih prispjelih priča. Ostvarena je i verbovizuelna identifikacija priče uz vjerodostojnost samih likova, kroz uvijek aktuelnu temu“, istakao je, između ostalog, u obrazloženju žiri, kojeg su činili Ognjen Vlačina predsjednik, te Marina Ješić, Gordana Vila i Milan Milošević, članovi.
Po njihovom mišljenju, drugo mjesto osvojila je priča „Peron“ Milenka Maletića iz Ljubljane, a nagrada je četiri dvodnevne karte za predstojeći „ŠA fest“ i besplatno godišnje učlanjenje u Narodnu biblioteku „Ćirilo i Metodije“, dok je treće mjesto osvojila priča „Sve zato što je roda bila malo nesmotrena“ Sandre Bosančić iz Novog Grada, a njena nagrada je dvije dvodnevne karte za „ŠA fest“ i besplatno godišnje učlanjenje u Narodnu biblioteku „Ćirilo i Metodije“.
„Pomen“
Milan VULIĆ
Zažarilo sunce kao kopriva, a zemlja se nikako isušiti od silnih majskih kiša. Nabila se neka sparina, sve se čini da se srce nadima kao onaj dječiji balon, pa samo što nije puklo. U prostranom dvorištu, jedna pored druge u finu leju načičkale se krupne ruže, zdrave i jedre ko sise djevojačke. Ukraj avlije, pod razgranatom kruškom, na kojoj se razaznaje tek poneki odmetnuo plod – traktor, a pod traktorom Stojan. Majstoriše i psuje. Bira samo najbolji materijal za umetnuti u psovku – od Boga, preko par svetaca, voždove narodne, ponešto iz komšijskog folklora i, na kraju, ženu – kako je nikad nema kad mu najviše fali ruka za priletjeti, dodati i pomoći.
Kako je opsova, sa kapije se začu njegova Grozda. Sve, onako nadolazeći, u hodu, pod teretom ispod glasa, da ga još više ne razrajca tako blentavog veli – nemoj, Stojane, Bog ti sreće dao, navlačiti zla, ko da ga je malo, a i komšije slušaju.
„Jebi mu Boga, ženo, ne merem sam. Đe si dosad? Otišla si Miri u devet, sad je mal nije podne. Nije u Omarskoj. Kud ne reče, da ne počinjem.“
Ćude, Stojane, nisam kod Mire ni bila. Taman pošla, a dolje se, kod škole, skupili Mile Bojin, Drago, Milutin i nekakva djeca iz Prijedora došla, veli Drago da su te zvali, da se ne javljaš, ja rekla da si u bašči, ope’ došli neki za rudnik. Sve, kud su prolazili, iščupali međe, prošli kroz Draginu njivu, sve mu kuruze satrali. Neće to na dobro, Stojane, džabe je Stana ležala na cesti. Eno se oni dogovaraju opet u Prijedor ići. Šta će sa nama biti, crni Stojane, sve će nas izvrnuti i raskopati?“
Stojan se primiri, onom nadlakticom lijeve ruke što mu je preostala sasu sa čela krupne kapi znoja, izvadi iz kutije cigaretu, zapali, jednim je dimom sagori do pola, pa upita: „Šta vele ostali?“
„Vele da će straže praviti tamo đe se kopa.“
Stojan se zamisli, povuče još jedan dim, osjeti suzu, pa udahnu jače da mu se ne bi otkinula iz oka i više onako za sebe opsova – sjeme im jebem ustaško!
Kako se on potrudi da izgovori za sebe, tako se i ona napravi da ga ne ču. Za njim je od šesnaeste, a sad joj je šezdeset i šesta. Ne vidje ga takvog. Pedeset godina. Izrodila mu je četvoro. Dvojicu je sa njim ispratila u uniformi. Vratio se samo on. Načet u ruku i u glavu. Izrodili su iza rata još dvoje. Pomisli da nije ovako žalio za sinovima koliko za zemljom. Pomisli, pa se pokaja. Nije to isto.
Nije još bio ni skinuo uniformu, na jednom je odsustvu, zadnje ratne jeseni, prvo prilegao na njivu. Već dogodine je zakmečalo u kući i Novaku (jer je zanovio život u kući) je posadio novi voćnjak. Sa zemlje i uz nešto malo invalidnine su othranili i odškolovali obojicu. Novak je, druga godina već, u Sloveniji. Nije mu bilo pravo što je otišao. Bilo je i za hljeba i preko hljeba. Mladen završava poljoprivredu. Jedina mu je uzdanica. Dođe mu i pomogne oko svega. Sluša ga. Stojan njega. I ide.
Zemlja ga je držala u životu. Sjeti se kako je ćaću prošle godine, dok je stari još mogao na noge, vodio na Kozaru na kojoj su ostale đedove kosti. Ćaća se iza rata, kao siroče, skućio i stvorio sve sa te zemlje.
Nije malo nedaća bilo, ali se sve nekako duralo. Na toj zemlji i sa tom zemljom. Bez nje, pomisli, nema ni njemu života.
***
Na groblju se okupilo pedesetak ljudi. Poprilično za jedan pomen. Manjih sahrana nekad bude.
Mladen uze svijeću, sagnu se iza krstače, prekrsti se, jedva čujno izgovori: „Sjeti se, Gospode, usnulog sluge svoga Stojana i podari mu vječno blaženstvo“, poljubi je, zapali i stavi u teglu napunjenu zrnima pšenice.
„Lijepo se naroda okupilo“, veli tiho, a opet čujno Mira Marinkova.
Marinko se oko nečega dao u razgovor sa ocem Sretkom malo dalje od mase.
Sa obližnjih Stojnića livada zabrektaše bageri.
Ne bi se dalo razaznati da li ljudi zaćutaše ili ih bageri nadglasaše da se Grozdi, ispijenoj i onemoćaloj na taj zvuk ne otkinu odnekud iz prsa, a možda baš iz one duše o kojoj se često čuje i koja se ne vidi ili je rijetki vide jedino, teško, mučeničko – Ooooij!
Marinko se okrenu Sretku, reklo bi se mangupski, a opet nekako ozbiljno ga upita – je l’ ovo, pope, ono „sila Boga ne moli?“ Sretko slegnu ramenima, pa reče – potrošio sam pedeset godina života ni na šta, ako jeste.
Kroz Marinka od tih riječi prođoše neki trnci i sve mu se učini izađoše nekuda kroz prste kao plavi leptirovi i dadoše se nekud ka nebu, pa sve kao da i on sa njima leti, vidje na čistini između visokih hrastova, sebe i narod oko sebe među krstačama i mermernim pločama, cijelo jedno selo na seoskom groblju i ne bi mu jasno da li selo ćuti ili nema kako da nadglasa zlo.