Nakon više od stoleća, desilo se. Kao da je ostvaren najljepši san. Mnogima se ovim putovanjem životna želja ostvarila. Ukrajinci prijedorske regije su posjetili svoju matičnu zemlju Ukrajinu iz koje su na ova područja doselili njihovi pretci. Članovi Ukrajinskog Udruženja „Kozak“ su se prošle sedmice vratili iz Ukrajine puni pozitivne energije i neopisive radosti što su najzad nakon toliko godina od dolaska njihovih predaka, baš oni uspjeli otići na mjesto odakle je sve davno počelo.
Sama pomisao da je od dolaska Ukrajinaca ovdje pa do danas kada ih je tako malo ostalo, slobodno se može reći nije kratak period prošao a ovo je prva grupa ljudi koji su uspjeli otići u Ukrajinu i to ni manje ni više nego u Ternopiljsku oblast, oblast odakle većina Ukrajinaca prijedorske regije i vodi porijeklo. Čak i veoma dugo putovanje nije bilo preteško jer smo prvi dio puta a to je dio kroz BiH i Hrvatsku koji nam je već poznat, prošli noću a onaj novi, kroz tranzitnu Mađarsku te ulaz u Ukrajinu i prolaz kroz prelijepe Karpate prolazili danju sa pogledima široko uprtim kroz prozore autobusa.
Posle samog ulaska u Ukrajinu, već je u grudima srce igralo brze melodije Ukrajinskih igara kozačok i kolomejka i osjećaj za svakoga je bio poseban. Niko nije mogao ostati ravnodušan na ljepotu Karpata koji su se pružali sa obe strane puta i kroz koje smo se probijali do našeg cilja. Nepregledne šume je na svakih dvadesetak kilometara prekidalo poneko neselje sa posebnim drvenim kućama te prelijepim crkvicama koje su se presijavale sa zlatnim kupolama.
Izlazeći iz Karpata dolazimo u ravnice koje su još nepreglednije od velikih šuma te su prekrivene jakim jesenskim bojama trave i plodova spremnih za žetvu. Tamo gdje nisu žitarice, tamo se poorane površine spremne za novu sjetvu a koje svojom plodnom crnom zemljom daju veliki kontrast svijetlo plavom nebu. Što dalje od Karpata odmičemo, uočavamo na livadama sve više i više životinja pa tako na mnogo mjesta vidimo velika krda konja i krava ali ništa rijeđe i jata gusaka koje se bijele kao snijeg na zelenoj travi.
Putevi su jako široki i uglavnom ravni bez mnogo krivina ali opet drmusavi pa se stiče dojam kao da se vozimo po makadamu a to malim selima usput još više daje neki poseban čar onoga kako smo zamišljali mjesto odakle su nam djedovi i pradjedovi došli. Što smo bili bliži odredištu, selu sa nazivom Konopkivka, to su mjesta bila naseljenija i bilo je sve više i više kuća. Ono šta upada u oko i posebno zanimljivo i unikatno je što su fasade bile iscrtane raznim veselim bojama te izrađene sa mozaicima. Kapije su takođe veselih boja a od kapije do kuće obavezno je cvijetni vrt u kojem preovladava cvijeće koje tamo zovu „čornobrevći“ a kod nas kadifice.
Uz „kalenu“ drvo koje Ukrajinci uzimaju za simboliku Ukrajine te je skoro posađeno i raste u svakom dvorištu, čornobrevći imaju isto tako važno obilježje kao cvijet Ukrajine te se i jedno i drugo vrlo često viđa, koristi pa čak i opjevava u brojnim pjesmama.
Stigli smo nakon skoro 24 sata putovanja i po izlasku iz autobusa prvi dojam o našem smiještaju u narednih par dana tamo je bio odličan. Liječnički eko centar „Medobore“ nas je oduševio sa svojim kompletnim korpusom koji je bio sastavljen od više zgrada za noćenje, restorana, sportske sale, apoteke te prelijepim parkom i jezercetom.
Svaki dan našeg boravka u Ukrajini imali smo takav program kroz koji smo trebali obići, vidjeti i upoznati što više mjesta i ljepota ovog njenog Ternopiljskog regiona pa smo tako u jednom danu obilazili čak i po tri mjesta a opet na kraju na povratku kući vidjeli da smo vidjeli tek jedan mali dio svega onoga šta tamo postoji i može se vidjeti. Kako bi sve to samo vidjeli trebalo bi mnogo vremena a isto tako da bi opisali sve ono viđeno trebalo bi mnogo više prostora.
Spomenućemo samo grad Borščiv gdje smo bili na velikom festivalu pod nazivom „V Borščivskomu kraju cvetut veševanke“ šta bi u slobodnom prevodu značilo „ U Borščivkom kraju cvetaju vezovi“. Sam naziv manifestacije govori da smo tamo imali priliku vidjeti i kupiti ogroman broj prekrasnih vezova iz svih krajeva Ukrajine. Taj dan i uprkos kiši sve se odigravalo kao da ona uopšte i ne pada pa smo tako pred brojnom publikom sa svojim mladim folklorašima pokazali se i dobili ogroman aplauz i u rodnoj Ukrajini.
To nas je ohrabrilo i dalo nam još više snage i volje za daljnjim radom po povratku kući. Pored Borščiva posjetili smo i druga mjesta kao što su Bučač, Zbaraž, Darahiv, Terebovlja… a svako od njih o sebi govori mnogo toga. Čak šta više imali smo poseban ugođaj jer smo na ova mjesta gledali sa njihovih zamkova sa kojih smo između ostalog mogli kompletno da ih sagledamo. Zadnji dan u Ukrajini smo sa pravom odvojili posjeti gradu Ternopilju. Prelijep i jako veliki grad sa brojnim kulturnim spomenicima i zgradama koje govore istoriju ovog mjesta.
Tu je i Ternopiljsko jezero koje je samo još jedna jagoda na vrhu te lijepe torte. Tu smo uz obilazak grada, sat vremena toplo primljeni i u Vladi ovog Ternopiljskog regiona gdje smo dočekani kao kod najbližih rođaka. Sam vrh-rukovodstvo, su nam uz poklone i međusobni razgovor ukratko opisali ljepote i bogatstva ovog kraja, izrazili želju da nas posjete u našoj novoj domovini i našem gradu Prijedoru te nas pozvali da ponovo dođemo u Ukrajinu o čemu već maštamo i planiramo sa velikom radošću.
Za sam odlazak i posjetu matičnoj zemlji Ukrajini, koji nam toliko mnogo znači te nam je donio veliku radost i neopisivu sreću, bezgranično smo zahvalni Opštini Prijedor koja nas je kroz projekat potpomogla u tome i bez čije pomoći mi finansijski ne bi mogli otići.
Tekst i fotografije
Štefan Stahnek
zamjenik predsjednika i kulturni rukovodioc
UU „KOZAK“, Trnopolje-Prijedor