Klub ljubitelja knjige koji djeluje u okviru Narodne biblioteke „Ćirilo i Metodije“ kao i svake posljednje srijede u mjesecu organizovao je preksinoć predavanje na temu „Čija je ojkača. Unesko i drevno ojkanje: Hrvatska i krajiška kulturna baština Srba“. Pozivu da govori na ovu temu odazvao se pjesnik i direktor „Brankovog kola“ Nenad Grujičić. On je prisutne upoznao sa podatkom da je prije pola godine UNESKO u okvire svjetske kulturne nematerijalne baštine unio španski flamengo, jedan narodni običaj iz Kine i ojkanje.
-To je izuzetna vijest i nešto što pripada privilegiji prvoga reda, nešto čime bismo se mogli ponositi. Sve bi to bilo u redu da nekakav sindrom balkanskih čarki i nesporazuma nije se i ovdje, na ovom svjetskom nivou pokazao. Naime, Hrvatska je nominovala drevno ojkanje kao svoju baštinu ne pominjući Srbe u okviru Hrvatske koji pjevajući vijekovima ojkaču i niti pominjući BiH, danas gledano RS ili krajiške predjele gde se vijekovima ojka, kazao je Grujičić.
On je dodao da je u pitanju obmana koja ne pripada istini. Sa naučne i životne tačke lako je dokazati da drevno ojkanje, a zatim i svi vidovi pjevanja koji dopiru do ojkače, pripada srpskom etnosu.
-Ojkača po svojoj ontološkoj strukturi pripada srpskoj tradiciji, a ponegde je pjevaju i Hrvati koji su mogli naučiti od svojih komšija. Tu su i česta prekrštavanja i prelasci Srba kroz prohujale vijekove u rimokatoličku vjeru što je uticalo da je u novije vrijeme i današnji Hrvati pjevaju, ali je zapravo to kulturna supstanca koji su oni zadržali iz ranijeg svog miljea, rekao je Grujičić.
On je dodao da veliki broj etnomuzikologa ne poznaje ovu materiju i u najblažem slučaju ćuti povodom ovoga, a oni koji su se dosad izjašnjavali pogrešno su postavili stvari i zaturili istinu. Grujičić je, kaže reagovao čim se ova vest pojavila jer je autor „Antologija ojkača“, jedine na Balkanu koja se pojavila 1988. godine i do sada je imala pet izdanja.
-Živimo u vremenu brzih ukidanja vrijednosti, lakih preimenovanja kulturoloških amblema i svake vrste vrijednosti te je potrebno da u nekoj razumnoj dimenziji, u raspoloženju koje u sebi nosi korektnost i fer odnose razgovarati i sa Ministarstvom kulture Hrvatske jer ni njima nije u interesu niti bi trebalo da bude da nešto što pripada srpskoj baštini bude na takav način imenovano kao njihovo.
On je dodao da u našu korist ide i činjenica da Unesko traži da ono što imenuje za kulturnu nematerijalnu baštinu bude njegovano i čuvano, bude spriječen proces uništavanja te duhovne tvorevine.
-Postoji opasnost da ojkača nestane u Hrvatskoj jer ne postoji stanovništvo koje će je pjevati. Ona se čuva danas u Vojvodini, Beogradu, Srbiji i šire, naravno i u Bosanskoj Krajini, kao autohtonom i autentičnom predjelu. I u Hrvatskoj postoji taj problem. Sve u svemu, moramo organizovano na tu temu reagovati, a postoje konkretne naznake jer je nedavno osnovan „Komitet za čuvanje kulturne baštine u Srbiji“ koji će u saradnji predlagati na jesen UNESKO-u nove naše brendove, nove naše kulturne vrijednosti i time zapravo dovesti istinu na vidjelo, rekao je Grujičić.
On je dodao da veliku krivicu za sve ovo snose institucije koje se olako odnose prema sopstvenoj baštini. Mi živimo u čudesnom vremenu koje bi se moglo naslikati ojkačom
Teško časti kad robuje vlasti
Tuđoj vlasti u vreme propasti
Ovo je ojkača iz vremena Petra Kočića koja lako može da naslika odgovor na tu temu. Mislim da postoji jedna vrsta nesvijesti, neznanja i nepoznavanja sopstvene tradicije jer ova vrsta pjesme o kojoj govorimo, ojkača u sebi nosi dubinu nevjerovatnih razmjera koja je zapravo taj elementarni amblem našega postojanja.
Ojkača je vjekovna pesma Krajišnika, dinarskih Srba koja je specifična po tome što njena melodija u sebi nosi ukršteno radosno i tužno raspoloženje. Tekst je mahom radostan, veseo i vrcav poput bećarca u Panoniji, ali ojkača posjeduje i tužne tekstove što bećarac nema. Ona je uvijek u formi deseteračkog dvostiha. Ovdje u Potkozarju ojkača se izvodi na specifičan način. Staro kozaračko koje je takođe kulturni, srpski brend i ja ću biti u prilici da predložim da staro kozaračko kolo bude takođe uvršteno u svjetsku kulturnu riznicu nematerijalnog blaga jer predstavlja unikatnu tvorevinu i nešto što ne postoji nigdje, da se u jednom kolu natpjevavaju dvije skupine koje emituju pri tom deseteračke dvostihove koji su upravo ovakvi kako sam rekao i vrcavi i iskošeni, duhoviti i humorni, ali često i tužni, melanholični, životni, onako kako život sam po sebi donosi.
S.T.