U selu Gornja Lamovita kod Prijedora u bijedi i oskudici živi sedmočlana porodica Tejić u daščari u kojoj se nekada nalazio ambar za kukuruz.
Najstariji sin Momčila i Zorice Tejić, Marko, ima 17 godina i prije godinu dana je završio osnovnu školu.
Dalje školovanje je prekinuo jer njegovi roditelji nemaju para da ga upišu na zanat.
Najmlađa djeca su dvogodišnje blizanke Sanja i Tanja, a njihove sestre trogodišnja Milica i godinu dana starija Marina, nikada se nisu igrale sa lutkama, te da od igračaka imaju stare lonce i crtanku.
Tejići žive u samo dvadesetak kvadrata starog ambara u kojem je nekad bio smješten kukuruz, a koji je njihov otac prije dvije godine prepravio kako bi mu djeca imala gdje stanovati.
Jedini sigurni prihodi koji im iz prijedorskog Centra za socijalni rad pristižu svakog mjeseca su dječji doplaci za troje djece Tejića.
„Na ruke primimo samo 200 KM. Najstariji sin nema pravo na doplatak, a nijedna od blizanki. Ne znam ni kako preživljavamo, jer moj suprug nikada nije radio, osim u nadnici, a ja sam morala da brinem o djeci“, priča Zorica Tejić, koja na starom šporetu na drva, koji svakodnevno prijeti da eksplodira i da zapali daščaru u kojoj žive, kuva samo jedan obrok dnevno. Za više, tužno kažu Tejići, para nemaju.
„Sedam dana djeca mi jedu grah, drugu sedmicu krompir i rižu, a onda kupus. Samo dva dana mjesečno mogu im priuštiti i obrok s mesom, a mlijeko za najmlađu djecu tek povremeno mogu da kupim. Samo za mjesec dana trošimo dvije vreće brašna, jer hljeb mijesim sama. Nekada nemamo para ni za brašno“, priča očajno Zorica.
Njen suprug Momčilo Tejić kaže da ni sam ne zna ko bi mu mogao pomoći. „Preživljavamo zahvaljujući milosti nekih komšija i rođaka, ali najviše se oko moje porodice angažuje moj kum Mićo Tejić. On je i pokrenuo akciju u selu da mi pomognu i skupe nešto para kako bih počeo izgradnju nove kuće. U ovoj staroj prepravljenoj od ambara u kojoj imam samo jednu prostoriju i ostavu, bez kupatila i vode svakodnevno strahujemo od požara. Na svu sreću djeca su mi zdrava, ali zaraza im svakog trenutka prijeti“, govori Momčilo Tejić, koji nekada u nadnici u sječi šume za komšije i ograđivanju tuđih imanja može, ako mu se posreći, da zaradi i dnevno i po 30 maraka.
Najteže je najstarijem sinu Marku, koji sa svojih šesnaest godina zbog neimaštine u kojoj živi ne može da nastavi školovanje.
„Želja mi je da završim zanat za varioca, ali u ovakvim uslovima to je samo moj san. Ocu i majci pomažem koliko mogu u podizanju mojih sestara, ali bih želio jednoga dana da u toj novoj kući o kojoj pričaju dobijem i svoju sobu“, kroz suze priča Marko Tejić.
Danas je u ovu porodicu stigla i pomoć u prehrambenim artiklima iz prijedorskog Centra za socijalni rad.
Socijalni radnik Husen Pašalić tvrdi da na svaki način Centar pomaže ovu porodicu.
„Nažalost, nemamo bužetskih sredstava da riješimo stambeni problem ove višečlane porodice. Vjerujemo ipak u pomoć dobrih ljudi i građana Prijedora, a posebno sela Gornja Lamovita, čiji su žitelji i pokrenuli akciju za izgradnju porodične kuće Tejićima. Vjerujemo i u podršku lokane zajednice“, rekao je Pašalić.
I Tejići vjeruju u humanost i solidarnost. Kažu nikom se do sada nisu obraćali za pomoć, pa se nadaju da će se neko smilovati i na njihovu muku. Zasada samo sanjaju novi dom, u kojem će za petoro djece biti obezbijeđeni uslovi za iole pristojan život.
Izvor: Nezavisne novine