Mira Radić iz prijedorskog naselja Gomjenica jedna je od rijetkih žena koje vikluju elektromotore. Iako je krajem šezdesetih godina, kao svršeni osnovac, imala žarku želju da postane profesionalni kuvar, našla se u odjeljenju među učenicima koji su učili za zvanje – vikler elektromotora. „Nikada nisam saznala zašto me nisu primili za kuvara, jer sam bila odličan učenik. Bila sam i dobar matematičar i fizičar i mislim da je to neko odlučio umjesto mene i mimo moje volje“, prisjeća se pedesetsedmogodišnja Mira koja se od tada pa do danas „druži“ s motorima i strujom.
Veoma cijenjena i dobro obučena, odmah je, nakon završenog zanata, dobila posao u nekadašnjem prijedorskom gigantu Fabrici za proizvodnju celuloze i papira „Celpak“, gdje je radila punih 35 godina.
Za to doba, kaže, vežu je divne uspomene, jer se radilo punom parom, rame uz rame s kolegama koje su obavljale isti posao kao i ona.
„Ljudima je bilo čudno otkud baš da se žena bavi ovim zanatom. Međutim, nisam se osvrtala na to. Od nas tri, koliko nas je završilo taj zanat, jedna moja koleginica i ja i dan-danas viklujemo motore. Nigdje ne piše da je to muško zanimanje, nikad nisam ni priznavala tu podjelu poslova na muške i ženske“, kaže Radićeva i pokazuje ogromne namotaje bakarne žice na motorima sa različitih elektrouređaja koji prolaze kroz njene vješte prste.
Mjesečno vikluje dva do tri motora i kaže da joj je to dovoljno da nadomjesti malu penziju koja iznosi tek dvije stotine maraka.
„Dolaze mi ljudi sa svih strana i donose motore veš-mašina, mješalica i motora za bunare. Ponekad ostajem do kasno u noć kako bih pokrenula razne motore“, pojašnjava ona i dodaje da sve radi ručno, uz pomoć sinova.
Kaže da će se s motorima „družiti“ dok god to bude mogla.
Izvor: Nezavisne novine