Da je međunarodna zajednica imala malo više humanosti i razumijevanja za novorođenčad, koja su na svijet dolazila od maja do jula 1992. godine, danas bi Prijedorčanin Stojan Kobaspripremao svadbu za svoju kćerkicu Slađanu. Umjesto toga, danas će joj, kao i prethodnih pet godina, obići grob, zapaliti svijeću i zapitati se zašto je moralo biti tako.
Osim 12 zvjezdica, koje su samo nekoliko sati ili dana poslije rođenja umirale zbog nedostatka kiseonika, koji u Banju Luku nije mogao biti dopremljen zbog sankcija međunarodne zajednice, tih dana rođena je i djevojčica Slađana Kobas, koja je, činilo se to tada, pobijedila smrt.
Slađana je rođena 18. juna, kao najveća radost svom ocu Stojanu. Međutim, već prvih godina po rođenju, počele su se javljati posljedice. Njen otac je siguran da je to zbog nedostatka kiseonika u prvim satima po rođenju. Slađana je gubila vid. Uslijedile su operacije očiju u Rusiji, na koje je ova djevojčica mogla otići zahvaljujući brojnim humanistima iz RS, Srbije i cijelog svijeta, koji su željeli da Slađana bude jača od nepravde koja je njoj i njenim vršnjacima učinjena.
Kada su Stojan i Slađana mislili da je bitka gotova, javila se nova bolest, ovaj put mnogo gora od prethodne. Slađani je dijagnostifikovan rak kostiju. Slađana je uz pomoć cijele Srpske, ali i dobrih ljudi iz cijelog svijeta počela borbu, iz koje nije mogla izaći kao pobjednik. Umrla je 9. februara 2006. godine.
– Posljednje godine života Slađana je provela u bolnicama u Srbiji i Americi, gdje su najveći stručnjaci pokušali da joj pomognu. Ali, lijeka nije bilo. I ona je to znala. Dvije godine prije smrti crtala je banjolučke zvjezdice i govorila da će im se pridružiti. Srce mi je pucalo i nisam htio da vjerujem u to – priča Stojan, koji danas živi sam, teško bolestan, zaboravljen od svih.
Kazuje kako je Slađana cijeli život bila vezana uz banjolučke zvjezdice, stalno im je dolazila na grob, slušala priče o tim kobnim mjesecima 1992. godine, a kad je bila u Kliničkom centru na liječenju tražila je da ode do porodilišta da vidi gdje su ti mali životi dolazili na svijet.
– Ona bi sad bila svoj čovjek, bila bi na fakultetu, razmišljala o udaji. Meni su ostale njene stvari, da ih čuvam, da dok živim odlazim na njen grob i svima govorim o Slađaninoj borbi. Ne bi trebalo da je Republika Srpska zaboravi, jer ona je bila veliki borac i nije se predavala do posljednjeg daha – ističe Stojan Kobas.
Nedeljko Mitrović, predsjednik Republičke organizacije poginulih i zarobljenih boraca i nestalih civila RS, rekao je da je srpski narod takav da brzo zaboravlja sve ono što je bilo značajno kroz istoriju, a takav je slučaj i sa Slađanom Kobas i banjolučkim zvjezdicama, koje se pominju samo na godišnjicu rođenja i smrti.
– Neophodno je da nadležne institucije više pažnje posvete ovom slučaju, te ne dozvole da se ovako strašni događaji zaborave. Zbog nedostatka kiseonika umrlo je 12 beba, umrlo je nakon toga još djece, ali zbog različitih bolesti, a tu se podrazumjeva i Slađana Kobas – ističe Mitrović.
Fokus
