Pava Macura (87) živi sama u prijedorskom selu Gornji Jelovac, okružena šumom Kozare, a tokom zime gostiju nema.
Dok loži vatru u svom trošnom kućerku starom gotovo 100 godina, priča nam da je iz samoće probudi povremeno samo oglašavanje divljih zvijeri iz planine. Prvi komšija je od nje udaljen punih dva kilometra hoda.
„Svi su iz sela otišli trbuhom za kruhom. Ostala sam sama kao ukleta, a nekad se ovdje lijepo živjelo, orala njiva i veselilo“, kaže Macura.
Ona se nije udavala, a nema ni djece. Tvrdi da nikada nije poželjela da napusti svoje ognjište.
„Sve dok mogu da hodam i brinem o sebi, ostaću ovdje“, govori ponosno Macura.
Od primanja ima jedino 39 KM, koje joj mjesečno pristižu iz Centra za socijalni rad. Ona se i danas čudi jer joj vlasti nakon raspada bivše Jugoslavije nisu priznale učešće u Drugom svjetskom ratu, a bila je, kaže, partizanka i skojevka, odlikovana Titovim ordenom zasluga za narod.
„Sa nepunih 19 godina otišla sam u partizane i postala skojevka. I tada je ovdje sve bilo popaljeno i porušeno. Narod je bio po zbjegovima, a ja sam od drugova partizana dobila zadatak da prenosim važnu vojnu poštu i naredbe iz Vrhovne komande“, priča Macura.
Kaže da je, krijući se, prikupljala hranu za partizane, a njegovala je i ranjenike.
„Sada od svega toga nemam ništa osim ovog Titovog ordena“, ističe starica.
Tokom Drugog svjetskog rata ostala je bez oca, a u posljednjem ratu izgubila je bratića. Prije nekoliko dana umro joj je i rođak koji ju je redovno obilazio.
„Taj moj rođak, Milorad Macura, stalno je dolazio u selo da mi pomogne oko kuće. Eto, i kokoši mi je donio da ih hranim i da imam čim da se zabavim. A više ga nema“, kaže kroz suze ova starica.
Malobrojni rođaci dođu uglavnom ljeti jer se zimi trošnim putevima do kuće Pave Macure teško može doći.
„Kada snjegovi dođu, nema prilaza mojoj kući. Iz šume tada čujem jedino zavijanje vukova. Ne bojim ih se, samo se u kući dobro zaključam i stavim oklagiju na vrata“, kaže Macura.
U prijedorskom Centru za socijalni rad tvrde da starijih osoba bez srodnika i porodičnog staranja na području ovog grada ima mnogo.
„Brinemo se o 200 starih ljudi koji nemaju nikakvih primanja, a ni bližih srodnika da se brinu o njima. Mnogi od njih su nepokretni. Obilazimo ih, donesemo hranu i lijekove, a za te ljude obezbjeđujemo i zdravstveno osiguranje“, ističe socijalna radnica Petra Keranović.
Navodi da je starica Pava Macura jedna od onih kojima je takva pomoć neophodna.
„Nažalost, na ime socijalnih davanja starica ima pravo na svega 39 KM. Predlagali smo joj da je smjestimo u Dom, gdje bi imala stalnu brigu i ljekarski nadzor, ali ona na to ne pristaje“, kaže Keranovićeva.
Izvor: Nezavisne novine