“Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.” A. Šantić
Kažu da se ispod ljepote i gracioznosti labudove, ptice naizgled nevine bjeline ne krije čistoća srca, nego mračna i nadasve zla priroda; a da gavran, ptica koja je svojom mrkom pojavom postala simbol nesreće, tamnih sila, često onostranih, zapravo, duboko ispod kao ugalj crnog perja, skriva anđeoski čisto srce, a kako to i obično ide jedno s drugim, gordo srce puno bola i tuge…
Čovjek čije prezime ima korijen gavran, čak i fizički podsjeća na ovu pticu: oniži, crne kose i očiju, tamnoput i blago poguren, dok su mu krila njegov duh, divlji i pravedan, prepun enciklopedijskog znanja i lucidnosti koja često ostavlja bez teksta. Kako on voli da se predstavlja: “Slavko Gavranović, zvani Šaban, mrtvac na godišnjem odmoru, posljednji genijalac na Balkanu.”
Gavran iz naše priče samouki je znalac više svjetskih jezika. Onima koji ga znaju poznata je činjenica da njemačke ukrštenice rješava bolje od samih Nijemaca, da je strastveni ljubitelj književnosti, čovjek koji je zaista prošao sito i rešeto, prorok koji kaže da nam se ne piše dobro. Mnogi ga vole, a više je, čini se, onih koji ga ne vole: “Ponižavaju me il’ me izbjegavaju kao sromašnog rođaka.”
Slavko je već nekoliko godina ulični prodavač knjiga u Banjaluci, Prijedoru, Novom Gradu; dok je Filozofski fakultet bio na mjestu današnje Akademije nauka i umjetnosti, on je na pločniku ispred ulaza držao, kako kaže, svoju katedru, izlazio studentima u susret, na neki način i srastao sa tom zgradom. Tu je stekao nadimak putujuće biblioteke. Kako je Filozofski postao Filološki i preselio se u kampus, preselio se i Slavko sa svojim cegerima punim knjiga. Radeći tako upoznao je mnogo ljudi, pogotovo omladine na kojoj svijet ostaje, i gdje bi sa pronicljivošću snažnom poput ispaljenog metka odmah naslutio karakterne osobine sagovornika i nerijetko mu u lice rekao šta misli. Zbog britkog jezika i zbog toga što ”ne gotivi toleranciju” priđu mu, kao, oni hrabri, nadobudni studenti, koje Slavko u par riječi spusti na zemlju. Iz svega toga izrodilo se mnoštvo anegdota.
– Tako sam nedavno u kampusu upitao jednu dopadljivu djevojku, koja je nešto blebetala, (blebanka):
– Kad jednom rodiš dijete, na šta će ličiti?
– Ja nikada neću roditi.
– Dušo, jesi ti to upisala čistu filozofiju?
– Jesam, kako znate?
– Ee, dušo, mene zovu posljednji genijalac na Balkanu, a i šire.
Sa srcem osjetljivim poput romantičara, njegovo rodoljublje je gordo i nepokolebljivo; genijalan duh, koji je često pravio greške, postavljao sam sebi zamke. “Meni se sve može dovesti u pitanje osim srpskog roda, porijekla i majke!”
Često su drugi i njihove greške nama opravdanje da im sudimo, a Slavko plaća svoje grijehe i pokušava da svoje znanje i iskustvo podjeli sa nama. On je čovjek koji pokušava da vam kaže, da vas usmjeri tamo gdje je bolje, da vas demijurški osvjetli i inspiriše, a zapravo dešava se suprotno, izbjegavaju ga, jer on nije, kako kaže Crnjanski ”laskalo otmenih krava”.
“Živim u narodu u kom muškarci nemaju duha, a žene šarma ko ni metla iza vrata. Pogledajte samo ove profesore i asistente sa Filološkog, većina kao da ih je pobjegla grobaru sa lopate, ali nisu profesori ovdje toliko pametni koliko su studenti koji ih slušaju glupi, neupućeni i nadobudni. Za svo ovo vrijeme provedeno ispred Filološkog, upoznao sam toliko ljudi, da ih mogu nabrojati na prste jedne ruke! Ovo je unizveritet i svemučlište! Moja posljednja presuda za kampus jeste: Ženske većinom ćućore, a muškarci kuliraju uz te ženske; kakav je to muškarac!? Znate, kada bi se pamet prodavala na pijaci, ovdje bi svako opet kupio svoju”, priča Slavko.
Slavko uporno odbija intervju, kaže da bi njega trebalo da puste na nacionalnoj televiziji u nastavcima. Prošle godine imao je svoj debi na TV-u, u emisiji “U orlovom gnijezdu”, za čijeg voditelja Mihajla Orlovića, koji se pored novinarstva bavi i kniževnošću, kaže:
“Mihajlo Orlović je nikogvić, nitkov, kreten, bijednik! Jado našeg novinarstva. Skoro mi je u Prijedoru rekao da su Boro Kapetanović i on najbolji pisci Republike Srpske, ja sam crk’o od smijeha… Ako su oni najbolji, kakvi li su tek ostali!? Djeco, treba čitati knjige krvlju pisane, jer u krvi je duh!”
Kada jednom kupite knjigu kod Slavka, možete je zamjenjivati za neku drugu koliko god puta hoćete, bez ikakve novčane nadoknade. Takođe, ako vam treba neki određen naslov, on vam ga može naći po povoljnijoj cijeni.
Sa svojom, blago rečeno, neobičnom pojavom, Slavko podsjeća na onog filozofa Diogena, koji je u sred bijela dana, sa upaljenim fenjerom tražio čovjeka… a ako se pitate zašto Šantićevi stihovi kao moto ovog teksta, to je iz razloga što etimološki, reč genije (lat. genius) znači rod.
Slađana Kaurin-Banjaluka.com
