Novinar i scenarista iz Prijedora Pero Špadić i njegov prijatelj Ranko Radaković prepješačili su Kozaru peti put zaredom.
Te dvodnevne avanture, kako kažu, se ne odriču, a ruta duga čak 60 kilometara za dvojicu prijatelja ne predstavlja veliki problem.
Jubilarnu petu godinu pješačenja Kozarom organizovali su kako bi na svoj način obilježili Međunarodni dan zaštite životne sredine.
„Prva kota na Kozari sa koje je krenula naša ekspedicija bio je Maslin bair, a onda smo se preko Mrakovice i Lisine, najvišeg vrha Kozare od 970 metara, spustili na Turijak i išli dalje do Gradiške. Sve preko Kozare“, ispričao je Špadić.
Dodaje da su od kuće nosili samo najnužnije stvari, uz obavezan šator koji im može stati u ruksak.
„Spavali smo na otvorenom ili pored šume, ali i po planinarskim domovima. Uglavnom smo jeli plodove prirode, najviše gljive. Ponekad smo na štapu na logorskoj vatri okrenuli i pastrmku koju bismo ulovili u bistrim potocima Kozare“, kaže Špadić.
Pojašnjava da je zahvaljujući toj neobičnoj ekspediciji upoznao Kozaru uzduž i poprijeko i snimio dva dokumentarna filma iz ciklusa „Putujući Kozarom“.
„Na putu se obično susrećemo sa raznim životinjama: zečevima, zmijama, vjevericama, lisicama i srndaćima. Vukove i medvjede nismo sretali“, kaže Špadić i dodaje da su ove godine vidjeli više zmija nego prethodnih.
One nisu bile opasne, pa su ih naveli da im čak na putu prave društvo.
„Bilo je zanimljivo jer su nas zmije slijedile, a mi smo ih štapom usmjeravali na pratnju“, kaže on.
Obišli su i jedan broj neistraženih pećina Kozare, među kojima i Gumlinsku pećinu između Mrakovice i Gole planine, te otkrili izvore pitke vode.
Radaković kaže da su znali zalutati u šumi, ali da su uvijek na kraju izlazili na pravi put.
„Straha nema jer nas on ne može nikuda odvesti. Najvažnije je da smo adekvatno obučeni i da imamo dobru obuću“, kaže Radaković.
Dvojica prijatelja ističu da im adrenalina nikada nije nedostajalo i da će se tradicije svoga pješačenja Kozarom držati sve dok ih noge budu služile.
Nezavisne novine
