Maštam o koncertu pred Patrijom. Da Grad bude organizator, da produkcija bude, ono, top, da to bude poklon Gradske uprave svojim sugrađanima, da moto bude Prijedor nije daleko. Koncert domaćeg benda, mi volimo reći i benda za raju. E, to bih volio da se u ovom gradu desi. To bi bilo…baš…
U Njemačkoj sam na jednoj svirci upoznao momka iz Srbije. Na tu pjesmu pada u trans. Kaže: „Druže, ja ne čujem Prijedor, ja čujem Niš.“ I svako u toj pjesmi vidi svoj grad. Zato vjerujem da je ovaj bend najbolji promoter i ambasador grada Prijedora.
Milan Gambiroža Pop /46/ menadžer je benda Rock Ko Fol za Evropu. Rođen je i odrastao u Sanskom Mostu odakle je 10. oktobra 1995. ujutro otišao u vojsku, a njegova porodica istog dana iz toga grada izbjegla. Poslije vojske godinu dana živi u Beogradu, a potom dolazi u Prijedor.
Dogovaramo intervju. Muzika kao kohezivni faktor u duboko podijeljenim društvima (klasno, vjerski, nacionalno…). Računaj jedno dva sata. Večeras od 7 do 9. Može. Onda javlja da će kasniti. Više od sat. Reko’, ’aj’ onda četvrtak, ne da meni Mario neg’ do 9. Nisam ja tu do nedjelje, ’aj’ napisaću ja ispričnicu za Marija.
Ma, iš’o u Kostajnicu, dogovoriti svirku. Moto klub jedan, ganjamo se već dvije godine, pa nikako. Jesmo sad, za 11. juna zakazali. Dobri momci, raja.
Prvo sam imao bend, Pukovnik se zvao. Ja sam propali bubnjar, smije se. Prva svirka s antiratnim konvojem Mir, brate, mir. Bili glavne face u gradu, sa 16 godina. Ove godine htjeli se okupiti, na 30. godišnjicu. Nismo uspjeli. Jedan u Minhenu, jedan u Novom Sadu, jedan u Americi. Asim, Duda, Dado i ja.
Počeo od nosanja pojačala, bubnjeva, gitara kroz grad. Bio tonac na radiju Sana, a u Prijedoru na sve tri stanice osim na Radiju Prijedor. Bio di-džej, radio s firmama koje rade bine, svjetlo, razglas, te sve tehničke stvari. Bio i ugostitelj, pa zna i s te strane kako ide saradnja s muzičarima. Od 2001. je u menadžerskom poslu, mada ne misli da je taj izraz najprikladniji. Nije menadžer ko je uzeo gotov proizvod, nego ko uloži u nešto što prepozna kao potencijal, pa onda gradi to ime, a rizikuje svoj novac. Svako može biti menadžer Pepsija.
Često ljudi ne prepoznaju da je to posao, od mojih roditelja pa nadalje. A od toga živi moja porodica. To je ono kao kad nađeš curu, pa njeni roditelji pitaju čime se on bavi. Muzikom. Dobro, al’ šta radi.
Znam kako je zaraditi pare, a znam kako je i pasti pare. Znam kako igra u želucu, znam kako je posijediti preko noći, znam šta znači pritisak velikog koncerta. Koncert Vlade Georgieva 2007. na stadionu na Bereku je životno iskustvo. Tada među najvećim zvijezdama na Balkanu, jedini koncert u BiH, maksimalna medijska kampanja. U timu 60 ljudi. Samo tehničara jedan autobus, njih 46. Tek sam ga skoro odgledao.
Bilo je tu ljudi, ali nedovoljno. Koštao je koliko je vrijedio, a vrijedio je mnogo, a ja sam „zaradio“ pola od toga. Znači, pola sam pao, a to su događaji koji se ugovorom regulišu unaprijed. Dizao kredite, posuđivao. Ljudi od kojih se ne nadaš i ne očekuješ, sami uskoče da pomognu. Nisam vjernik, ali ima neki brko koji komanduje odozgo, pa posloži sve. To isto ljeto imam 30 i nešto dogovorenih nastupa sa raznim izvođačima, pa se to malo-pomalo pokrpi. I tako.
U najtežim momentima uvijek se nešto pojavi, neko ponudi posao kad mi je najpotrebniji. Na primjer, najmanje sam para imao kad mi se prvo dijete rodilo, ljeto 2001. Dobijem ponudu da radim koncert Željka Joksimovića. Punica čuvala mog sina. Sjećam se, bile tada još uvijek one papirne novčanice po 1 KM, zelene. Došao tu noć kući, donio hrpu para. Kaže ona nisi ti ovoliko mogao zaraditi, ti si ovo morao ukrasti.
RKF osnovan je 2011. godine. Dinko Salihbašić uspio je da i američki i evropski sastav zvuče isto. Gradila se priča postepeno, vremenom, polako, vlastitim snagama. On je fanatik i perfekcionista. U stanju je vježbati deset sati dnevno. Odsvira, snimi, pošalje ostalima. Navježbaju, na probe dođu spremni. To su sve ozbiljni muzičari, nema nisam stig’o, mor’o šljive kupiti. Došlo se do 50 miliona pregleda na YT, do 60.000 pratilaca na FB, do između 500 i 1.500 ljudi na svirkama – bez marke bustovanja.
Sve je na prodaju, i lajk i subskrajb i članak u novinama. I onda se stvara nerealna slika. Pročitaš negdje popularni pjevač, a ili nisi ni čuo za njega ili, ako i jesi, ne znaš nijednu njegovu pjesmu. Bježimo od vještačkog stvaranja slike o popularnosti. Mislimo da ono što je vidljivo na mrežama odgovara onome što postižemo na svirkama. Evo, danas mi javili da je Beograd rasprodan, sedam dana prije svirke. Bježimo i od uslova i od lokala koji ne odgovaraju. Neki misle da ponuđeni iznos novca znači pristajanje. A, na primjer, dođe bend svirati u kafanu. Gazda, izgleda, nije zadovoljan. Prilazi im i kaže: S namerom dođoh u veliki grad. Ali mi to ne sviramo. Što ćete, koji k…. ovdje, ako ne svirate to.
Sjećam se prve svirke u Srbiji. Novi Sad, splav Kućerda, vlasnik i organizator Branko Koprivica, jedan od najboljih muzičara kod nas. Bilo je 700-800 ljudi, 80 posto muzičari. Žena jednog od njih šalje mi poruku da nikad do tada nije vidjela da njen muž uzima telefon i snima nečiju svirku.
Sjećam se i u Njemačkoj jedne svirke u Bosanskom klubu Ljiljani. Naplaćivao sam karte i tu su bili svi – od Makedonije do Slovenije, svi. I ta dilema da li da sviramo u klubu tog imena pokazala se nepotrebna. Mi smo postigli to da nije bitno gdje sviraš – ljudi će doći.
Ovdje se i dalje lako dobija etiketa zbog imena i prezimena. Bilo je raznih dušebrižnika koji su na ovom bendu liječili svoje neke komplekse. Šta ću ja s nekim ko je Salihbašić. Ili šta će on s nekim kome je nadimak Pop. Onda poslije nekog vremena viđaš neke od njih u publici, kupuju karte, dolaze na koncerte. Ima ljudi koji nikako da shvate da ljudi iz muzike samo hoće da se bave muzikom, da budu muzičari, da sviraju, da se bave svojim poslom. Uvijek ima neko ko dočeka na nož pa kaže bio si tu, išao si tamo. Druže, bio sam tamo gdje me slušaju.
Tako smo ljetos imali jednu neugodnu situaciju. Morali smo mijenjati već zakazani termin i lokaciju. Na mrežama objavim: Nije bitno gdje, nije bitno kad. Mi imamo ljude koji idu za nama. Kad ono, red do Miška. Sutradan mi prijatelj kaže: Odavno se nisam bolje osjećao. Idem na koncert, stojim u redu, pričam sa onim ispred, pričam sa onim iza. Ne žurim nigdje.
Tri puta godišnje sviramo u Prijedoru. Kraj juna u Lajfu, a oko 20. jula i početkom avgusta u Ljetnoj bašti. I u tako kratkom periodu tri koncerta i sva tri puna. U svome gradu. Malo li je… I time je veće to što je RKF uspio bez ičije marke, bez politike, bez sponzora. I nije za porediti se s nekim ko, primjera radi, dobije 50.000 KM iz javnih budžeta da organizuje muzički sadržaj. Pa ja bih s toliko para čuda pravio. To je kao da otvaraš taksi firmu i dobiješ na poklon deset vozila. Šta je tvoj rizik? A neko drugi isto otvara taksi firmu, ali auta mora sam da kupi.
Jeste, tačno je da su nas zvali iz Gradske uprave da sviramo sad za Novu godinu. I jeste nam taj sam poziv satisfakcija. Samo, više je razloga zašto to nismo mogli prihvatiti. Ponuda je došla nepune dvije sedmice prije Nove godine, a mi svirke ugovaramo po nekoliko mjeseci unaprijed, pogotovo novogodišnju noć koja je i daleko veći izazov od uobičajenih koncerata. U Splitu sviramo 30. decembra, a u Prijedoru u Glamuru 1. januara u svojoj režiji. To neće biti restoranska nego klupska varijanta, barski stolovi, bina, praktično mini koncert, za 350 do 400 ljudi. Karte su uveliko u prodaji i, osim ljudi iz Prijedora, imamo već sada ljude iz Srbije, iz Hrvatske i iz dijaspore širom Evrope. Mi svoju publiku njegujemo. Ulaznica je 15 KM i ne bi bilo fer prema toj publici da dan ranije sviramo na trgu gdje se ulaznica ne naplaćuje. Da smo na vrijeme znali za ovu mogućnost, ne bismo organizovali taj Glamur 1. januara. Odbili smo i jednu dobru ponudu za novogodišnju noć koja jeste došla na vrijeme, ali je previše rizično 11 sati vožnje i četiri granice od Splita. Neki kažu da smo previše zahtjevni. Mi tako ne mislimo. Samo ne pristajemo ni na šta što nismo sigurni da možemo ispoštovati niti na uslove ispod standarda koje smo zacrtali.
Neki ljudi, najčešće oni koji dobro poznaju posao s ove strane stejdža, pitaju zašto ne prodajemo karte po većoj cijeni. Mi smo takođe svjesni da ljudima iz dijaspore možda ne igra ulogu da li karta košta deset maraka ili 20 evra. Ali našoj lokalnoj publici igra. A kritična masa je domaća publika. Ako nje nemamo, ne vrijedi nam ni dijaspora. Voljeli bismo i mi možda led rasvjetu, ekrane, čuda binska, ali to ne čini dušu koncertu. Kod nas je to sve skromno, a bilo bi lijepo da možemo i jedno i drugo. I zato uvijek volimo naglasiti da je RKF bend za raju.
Isključujem diktafon. Dva sata i 23 minute. Ala, brate, ’vol’ko ti ni koncert ne traje.
Dok pišem ovaj tekst, stiže video sa one rasprodane svirke u Beogradu. Lutka s naslovne strane, Ostani đubre do kraja i Lažeš. Javlja se sa puta ka Gradačcu. Pogledaj ovo. Crklo ozvučenje. I radi samo jedan zvučnik u klubu.
Autor: Katarina Panić – zamisli.ba