Bez obzira na brojne i nimalo lagane poslove domaćice na selu, koji zahtijevaju rad od ranog jutra do večeri, Željka Zrnić iz Petrovog Gaja kod Prijedora nađe vremena za izradu rukotvorina, koje uspijeva i da proda. To joj je, kako veli, pored prodaje mlijeka i mliječnih proizvoda proizvedenih u svom domaćinstvu, dodatna zarada, ali i velika ljubav. Ovaj, uglavnom ženski posao, naučila je, kako veli, još kada je imala devet godina.
– Gledala sam kako moja majka to radi i poželjela da i ja nešto izvezem. Prvi moj rad, naravno, nije bio nešto lijep, pa ga je majka prepravljala i dovršavala. Danas, evo, imam na stotine izvezenih peškira, stolnjaka i drugih rukotvorina – priča nam Željka pokazujući svoje radove.
Koliko je peškira i drugih rukotvorina do sada uradila, ne zna. Radila je dosta i po naruybi.
– Uglavnom po narudžbi radim peškire za svatove. To je veliki posao jer, recimo, peškir za mladoženju, starog svata i kuma treba da bude vrlo bogat i za njegovu izradu mi treba dan i po ili dva, dok, recimo, peškire za auta uradim za dva sata. Baš sam skoro imala jednu veliku narudžbu. Domaćin je htio da priredi svadbu u kojoj će mu svatovi biti okićeni po nekadašnjem običaju, peškirima – objašnjava ova domaćica, pokazujući i veliki izvezeni stolnjak koji je radila, kako veli, puna četiri mjeseca, a namijenila ga je svojoj prvoj snahi, pošto ima dva sina.
– Žalim što nemam ženske djece da ovo svoje znanje prenesem na njih, ali kada dobijem snahe, ako budu željele, naučiću ih ovu rukotvorinu – kaže Željka, dodajući da u svom zaseoku zna samo za jednu djevojčicu koja je izrazila želju da se nauči vesti.
Svoje mnogobrojne radove Željka izlože na brojnim potkozarskim manifestacijama koje njeguju narodnu baštinu. Na takvim skupovima, kao što su „Potkozarsko prelo“, „Zlatne ruke Potkozarja“ i druge, želi da pokaže svoje umijeće u ovoj vrsti rukotvorina. Naravno, uvijek se tu neko zainteresuje za ono što radi. Razmijene se telefoni, a onda stignu i narudžbe.
Izvor: Glas Srpske