Prijedorčanin Mladen Palada napuniće ovog ljeta 36 godina aktivnog bavljenja padobranstvom. Iza njega su brojni uspjesi u ovom sportu, čak 2.540 skokova.
Osvojio je preko 90 medalja, dvadesetak pehara i brojna priznanja, a u više navrata bio je, kako nam priča, među deset najboljih sportista Prijedora.
– U svijet vazduhoplovstva zakoračio sam 1971. godine, kada je prijedorski aeroklub primao padobrance, jedriličare i motorne pilote. Prijavio sam se za jedriličare, završio obuku i uživao u letenju plavim visinama. Međutim, želio sam nešto više. Nešto uzbudljivije. Privlačilo me je padobranstvo tako da sam tri godine kasnije odlučio da završim obuku za padobranca – priča nam Palada.
Na obuku je otišao u Sarajevo i to na sportski aerodrom „Butmir“, gdje je inače u to vrijeme, Vazduhoplovni savez BiH organizovao obuku za buduće padobrance.
– Bilo je ljeto. Imali smo teoretsku, ali i psihofizičku pripremu. Naša ekipa je dobro radila. Obučavali su nas izuzetno dobri instruktori. Sjećam se da smo iz dana u dan mnogo vježbali odvajanje iz aviona i prizemljenje. A onda je došao dan mog prvog skoka – priča nam Mladen, dobro se sjećajući tog dana kada je bio na ivici života i smrti.
– Instruktori su nam naredili da spakujemo padobrane. Svakome je pomagao kolega koji je već nekoliko puta skakao. Meni je pomagao najbolji drug Spomenko Marković Boki, moj današnji kum. Pakovao mi je padobran i u šali rekao: „Evo pakujem ti padobran da pogineš“. Ja sam mu, sjećam se, nešto opsovao, ali sve je bilo kroz šalu. Samo nekoliko trenutaka kasnije tako nešto se stvarno i dogodilo. Iskočio sam iz aviona i umjesto iznad sebe da ugledam raširen padobran vidio sam da se on uvrnuo u kobasicu.
Nisam imao tremu, niti me hvatala panika, primijenio sam samo ono što sam vježbao dolje na zemlji. Aktivirao sam sistem za odbacivanje glavnog padobrana i na nekih 200 metara do zemlje otvorio pomoćni – prisjeća se Mladen.
I njegovom kumu taj događaj je još uvijek u svježem sjećanju.
– Znao sam koji će po redu Mladen iskakati. Kada sam vidio da mu se padobran zapetljao, noge su mi se odsjekle i odmah sam pao na pistu. Na sreću odbacio je glavni padobran i otvorio pomoćni. Kada sam to ugledao pao mi je kamen sa srca – priča kum Spomenko.
Bez obzira na to što mu je prvi skok umalo bio koban, Mladena to nije pokolebalo da se nastavi baviti ovim sportom. Padobranstvo mu je i dalje bila i ostala velika ljubav. U svojoj padobranskoj karijeri skakao je s raznih visina, pa čak i onih od četiri i po hiljade metara, izvodeći raznorazne akrobacije sa svojim kolegama, poput pravljenja zvijezda i tome slično.
– Ti skokovi na velikoj visini pravi su doživljaj. Dok se skroz ne približiš zemlji nemaš osjećaj da propadaš. Na različitim visinama različite su temperature, tako da je na četiri hiljade metara vrlo hladno, dok je na dvije hiljade znatno toplije. Uglavnom se pada okrenut licem prema zemlji, a nakon nekoliko stotina metara konstantno brže padaš – objašnjava nam Palada, koji u posljednje vrijeme mnogo manje skače, ne samo zbog godina, već i zbog toga što, kako kaže, mlađima treba pustiti priliku da i oni uživaju u ljepoti ovog sporta.
Fokus
