Ljekar porodične medicine Danijela Todorović-Grbić je među prvim ženama koje se obučavaju za pilota jedriličara na Aerodromu “Urije”.
U “Aero-klubu” Prijedor kažu da u prošlih 30 godina nije bilo žena na obuci za jedriličare, dok su se ove godine prijavile njih dvije, doktorka Danijela Todorović-Grbić i profesorka Tijana Glušac.
Todorović-Grbić za Srpskainfo priča da je sada našla dovoljno vremena da završi obuku za jedriličara koju je pohađala prije 25 godina u banjalučkom klubu “Sveti Ilija” u Zalužanima. Tada je imala 18 godina i završavala je banjalučku Gimnaziju.
– Nastavnik mi je bio poznati jedriličar Mirko Milaković. To je bila osnovna obuka sa 20 samostalnih letova, a imala sam još 45 letova s nastavnikom. Oko 1996. prekinuli smo obuku, jer nije bilo goriva i bilo je još nekih problema – kaže ona.
Dodaje da je tada upisala Medicinski fakultet u gradu na Vrbasu, gdje je upoznala i supruga, Prijedorčanina Darija Grbića. Nakon završenog medicinskog studija, ova dva ljekara u Prijedoru zasnivaju porodicu i počinju predano da rade u ambulantama Doma zdravlja.
Pozitivna i nasmijana ljekarka kaže da je prije par godina počela da posjećuje aktivnosti “Aero-kluba” Prijedor, postala njegov član, te krenula da završi ono što je počela.
– Čitala sam da se čovjek vraća svojim hobijima iz djetinjstva i mladosti; čini mi se da tu ima istine. Ovaj moj povratak je zato što sam tada išla na obuku, da nisam – sada se ne bih usudila. Završila sam teorijsku obuku i sada sam učenik pilot jedriličar, a nakon što prođem praktičnu obuku biću pilot jedriličar. Već sam nekoliko puta letjela s iskusnim pilotom i osjećaj je savršen. Nije me bio strah poslije tolike pauze od posljednjeg leta. Tremu sam imala samo kada sam prvi put sama letjela kao srednjoškolka u Banjaluci. Već narednih puta ostaje samo osjećaj opuštenosti i uživanja – kaže ona.
Priča da je oduvijek voljela ekstremne sportove. Bavila se tekvandoom i streljaštvom, voli skijanje i plivanje, a obožava voziti rolere na Adi. Četiri godine trči beogradske polumaratone. Međutim, zbog oca koji je radio u vazduhoplovstvu, na poslovima protivvazdušne odbrane, u njenoj porodici se uvijek pričalo o avionima.
– Kao djete išla sam sa ocem da posmatram letove aviona. Međutim, kada sam odlučila da krenem na obuku moj otac nije mogao da vjeruje, pogotovo kada sam imala prvi samostalni let. Normalno je da brinu, ali imam podršku roditelja, supruga i djece za svoj hobi – kaže ona.
Veruje da će svojim primjerom ohrabriti i ostale da polete u nebeske visine.
– Sada, kada posmatram svoj život, shvatam da je letenje jedna od najljepših stvari koja mi se desila. Što više letiš, više voliš letenje. Jedriličarstvo je pravo letenje, kao što ptice lete, i to je njegova ljepota u odnosu na motorno letenje. Možemo da letimo bez goriva i motora po tri, četiri sata. Nakon što je pusti avion, jedrilica hvata vazdušne struje – priča oduševljeno ona.
Osim jedriličarstva, obožava svoj posao ljekara. Unazad par godina kao specijalista porodične medicine radi u ambulanti Doma zdravlja u Ljubiji.
– Posao ljekara je lijep. Sjajno je kada možeš da pomogneš čovjeku i izlječiš ga, ali kada ne možeš da pomogneš nisi baš najsrećniji – tvrdi ona.
Krajem prošle godine radila je i u prijedorkoj ambulanti za Akutno-respiratorne infekcije, u kojoj ljekari pregledaju pacijente i utvrđuju da li ima sumnje na virus korona. Iz svoga iskustva priča da je talas epidemije iz novembra i decembra bio izuzetno težak. Ono što sada primjećuje u svom poslu su tragovi koje ostavlja virus na zaraženima, takozvani produženi kovid.
– Pacijenti su malaksali, imaju nedostatak daha, kažu da ne mogu 100 metara da pređu. Ima i aritmije srca, pošto virus napada sve organe i zavisi kome je gdje slaba tačka, ali najviše su pluća zahvaćena. Dešava se da ove tegobe imaju i mlađi ljudi koji su bili pozitivni – kaže ona.
Autor: Bojana Majstorović – SrpskaInfo.com