Ko god krene glavnom ulicom prijedorskog naselja Stari Voćnjak i stigne negdje do polovine puta, uočiće tablu na kojoj piše Jovo Petrović.
Taj putokaz vas usmjerava prema domu šezdesetsedmogodišnjeg Jove, zvanog Joško, jednog od rijetkih prijedorskih kovača. Kovački zanat izučio je davno i od ovog posla je cijeli život dobro zarađivao. I danas Joško u svojim rukama drži kovački čekić i na nakovanju kuje sjekire, motike, krampice, popravlja stare noževe…
Za svoj rad daje garanciju, a do sada se, kako tvrdi, niko nije žalio.
– Imam mnoštvo mušterija, ne samo iz ovog svog naselja i Prijedora, već i iz drugih gradova. Znate i sami da kovača danas ima vrlo malo. Nas nekolicina starijih, koji još uvijek imamo snage da držimo čekić u rukama, radimo ovaj posao. Mlađi neće. Nisu zainteresovani. Ne znam ni sam šta bi im rekao – priča nam Joško, čije zlatne ruke znaju još mnogo toga raditi.
Jovo je i vrsan stolar. Ima i malu stolarsku radionicu u kojoj pravi vrata, prozore, stolice, stolove, te ostale dijelove namještaja. Uglavnom radi za svoje potrebe, ali nerijetko mu se javljaju mušterije koje u svom domu hoće stvari vrhunskog kvaliteta.
– Radim s metalom, ali i drvetom. Nabavio sam sebi i tokarski stroj za drvo, pa mogu da rezbarim svašta, da pravim razne ukrase na stolovima i stolicama – priča ova starina, koji ima velikog iskustva i u pravljenju bačvi i kaca.
Međutim, to nije sve. Joško je i limar, bravar, zidar, tesar, kotlar, kuvar i inovator. A što je najzanimljivije, priča da je sve ove zanate izučio sam.
– Od škole imam samo četiri razreda. Nikada nisam radio u preduzeću, a u rodnom Sanskom Mostu, odakle sam izbjegao 1995. godine, imao sam veliko i ugledno imanje. Sve sam to stekao radeći neke od ovih nabrojanih poslova. Potreba me je natjerala da sve naučim i ništa mi nije bilo teško, jer čovjek uči dok je živ i nikad ne zna kad mu šta može zatrebati – kazuje Joško.
Jedini učitelj koga je Joško imao jeste jedan stolar u Budimlić Japri, kod koga je proveo neko vrijeme kako bi saznao najsitnije detalje ovog zanata.
Zahvaljujući svojim zanatima, Jovo u dvorištu ima mnoštvo inovacija. Napravio je i bunar, koji mu ljeti služi i kao hladnjača, a u hladnije dane kao ostava za zimnicu.
Napravio je i najmanji kotao u Krajini. Zapremina mu je svega pet litara. Dolazile su mu mnoge mušterije da im ga proda, ali nije htio.
A kada se umori od svog posla i želi dan odmora, Joško odlazi u lov, jer je lovac od 1984. godine. Pa kako mu sve ide od ruke, tako je u lovu nizao uspjehe, o čemu svjedoče trofeji izloženu u kući i dvorištu.
Porodična tragedija
Jovo Petrović iz Starog Voćnjaka živi sa suprugom, s kojom se, kako kaže, odlično slaže. Ali, život im nije bio nimalo lak, a što je najgore, zadesile su ih dvije tragedije, od kojih srce ne prestaje da boli. Godine 1995. Petrovićima je poginuo sin, a četiri godine kasnije jedna od tri kćerke poginula je u Srbiji tokom NATO bombardovanja.
Fokus