Malo je Prijedorčana koji se mogu pohvaliti da su tako rado viđeni na ulicama grada kao što je to dimnjačar Vico Savić. Njemu se ne raduju samo zato što čisti dimnjake i tako pomaže da se lakše naloži vatra u kući, već i zbog toga što mnogi ljudi vjeruju da će im biti srećan dan, kad vide dimnjačara. I tako Vico već 55 godina čisti dimnjake i „donosi sreću“ stanovnicima Prijedora.
Iako nije Prijedorčanin, već je rodom iz Laktaša, poslije završene Škole učenika u privredi, u kojoj je pohađao dimnjačarski zanat, obreo se u Prijedoru, gdje je proveo čitav svoj radni vijek.
– Bio sam veoma mlad kad sam došao da radim kao dimnjačar i nisam se pokajao. Prošao sam skoro svaku kuću i gotovo da nema dimnjaka koji nisam očistio. Bilo je to vrijeme kad nije bilo centralnog grijanja i kada je gotovo svako domaćinstvo ložilo peći – rekao je Savić i dodao da je imao dosta posla, da mu je radni vijek prošao kao tren i da je dočekao zasluženu penziju, ali još uvijek radi.
Vico kaže da su mu se uvijek najviše radovala djeca, koja su pogotovo nekada trčala ispred njega ulicom i najavljivala njegov dolazak.
– Ne znam da li sam nekom donio sreću, ali takvo je vjerovanje i drago mi je bilo da me ljudi pozdravljaju i dočekuju sa osmijehom – istakao je Vico Savić.
Bez obzira na to što je u penziji, Vico još uvijek radi, doduše sada sa sinom koji je preduzetnik, te tako ima priliku da obučava dva radnika da nastave ovaj rijetki zanat.
– Sada me odmjenjuju mlađi radnici, sa kojima sam svaki dan na terenu, da bi im pokazao kako da savladaju sve tajne ovog zanata – naglasio je Vico Savić.
Sad za dimnjačare ima manje posla, jer mnogi stanovi imaju centralna grijanja, a neki ljudi često prostorije griju i na struju.
– Posla ima manje, ali nikad ga ne manjka. I preko ljeta, kad se prestane sa loženjem, obavljamo konzervaciju kotlova za grijanje, koje generalno peremo i konzerviramo. Ovaj posao ću raditi sve dok budem mogao da hodam.
Opasnosti
– Za razliku od onih koji rade i kancelarijama, ja sam uvijek bio na otvorenom. Bilo je raznih opasnosti, od zapaljenih dimnjaka do padova sa visokih krovova, ali, na sreću, nikad mi se ništa strašno nije desilo. Nije me bilo sramota ni što imam garave ruke, jer sam s njima pošteno zarađivao za hljeb – priča Vico Savić.
Glas Srpske