Dostu Miki-Bauer, iako već 45 godina živi u Frankfurtu, u rodnoj Omarskoj često pominju kao izuzetno humanu mještanku, koja još od 1991. godine neprestano izdvaja novac od svojih skromnih primanja i daruje ga bolesnima i siromašnima, ali najviše djeci.
Dostu smo obišli na njenom rodnom ognjištu u Omarskoj, samo dan prije povratka u svoj drugi dom u Njemačkoj.
– Rođena sam na početku Drugog svjetskog rata, bilo nas je dvanaestoro djece u roditeljskoj kući. I sada se sjećam dana kada sam dobila haljinicu iz Crvenog krsta i koliko mi je to značilo. Iako smo bili siromašni, otac i majka su stalno nekome u selu pomagali. Za Božić i Vaskrs govorili su mi da seljacima odnesem komadić mesa, jer je bilo siromašnijih i od nas – počinje Dosta svoju priču o humanosti.
Iako je invalid, Dosta kaže da kada vidi nekog invalida na štakama ili u kolicima rado usmjeri novac onima kojima je on neophodan.
Od 1991. godine do sad podijelila je oko 100.000 evra unesrećenima i bolesnima. Ni ovoga puta nije došla praznih ruku te je, pored toga što je donijela novac Društva „Pomoć djeci svijeta iz Frankfurta“, i sama donirala novac za nekoliko mladih ljudi iz Omarske, Prijedora, Čajniča i Dervente koje muči bolest i neimaština.
– Mene više ne muči neimaština, već starost i nostalgija za rodnim krajem – kaže Dosta i dodaje da kad počne da priča odmah i zaplače.
Ona je dodala da joj nedostaje Republika Srpska iako je u Njemačkoj 45 godina.
Iako je sa rodnog ognjišta davno otišla, ponijela je lijepe uspomene koje je vezuju za rodni kraj. Da druga djeca ne bi doživjela njenu sudbinu i iz djetinjstva pamtila neimaštinu, odlučila je da se bavi humanitarnim radom i pomaže ljudima onoliko koliko joj to njene godine i primanja dozvoljavaju.
Inostranstvo
Dosta je u inostranstvo otišla još krajem šezdesetih godina, kada poslije završene gimnazije ovdje nije mogla da nađe posao. U Njemačkoj je promijenila mnogo poslova, od posla u staračkom domu, bolnici, do računovodstva.
Glas Srpske
