Piše: Katarina Panić
Dva pitanja danas šaljem na sedam adresa u Republici Srpskoj i jednu u Sarajevu: 1. Kako ćete kazniti vaspitačicu Dječijeg vrtića „Radost“ Prijedor Nenu Rudnički zato što tuče djecu? i 2. Šta ćete učiniti da spriječite pojave fizičkog kažnjavanja djece u (pred)školskim ustanovama ubuduće? Odgovore na ova pitanja tražim od rukovodstva ustanove u kojoj ova teta radi, Odjeljenja za društvene djelatnosti opštine Prijedor kojem ustanova pripada, Ministarstva prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske (RS), Ministarstva porodice, omladine i sporta u Vladi RS (koje nije nadležno, ali nije zgoreg da sa slučajem bude upoznato), Ombudsmana za djecu RS, Prosvjetne inspekcije Inspektorata RS, Centra za predškolsko vaspitanje i obrazovanje RS i UNICEF-a.
Kada je moj suprug juče otišao po našu stariju kćerku u vrtić, nije je zatekao u sali kao i obično, nego u hodniku. Čim ga je ugledala počela je da plače, neutješno. Pitao ju je šta se desilo, a ona je odgovorila da ju je udarila teta Nena. Suprug uđe u salu i kaže teta Neni šta mu je Vladana rekla, na šta ona odgovori: „Ona je tako bila vrisnula da smo se i ja i djeca isprepadali. Nisam je udarila, ali jesam je kaznila tako što sam je jako izgalamila. Ako hoćete, skinite je i pogledajte da nema ništa. Da sam je udarila, bilo bi tragova jer to je bilo prije pet minuta.“ Suprug je otišao do direktorice da joj prijavi slučaj, ali je nije našao jer je bilo 15.30 časova. U odlasku je sreo dječaka iz Vladanine grupe (Nikolu M.) i pitao ga zašto je teta Nena danas kaznila Vladanu. „Zato što je vrisnula.“ Suprug ga je pitao kako ju je kaznila, namjerno izbjegavajući (sugestibilno) pitanje da li ju je udarila. Nikola je odgovorio: „Galamila i udarila po guzi.“
Vladana ima 3,5 godine i u ovaj vrtić ide od 1. septembra 2009. godine. Od prvog dana ga je prihvatila kako se samo poželjeti može i, ne samo da nikada nije plakala, nego joj je jedna od najvećih prijetnji da ćemo je ispisati iz vrtića. Tim veći šok za mog supruga bio je kada ga je dočekala plačući, ponavljam, neutješno.
Ovdje odmah da kažem da me je sram što o teta Neni pišem tek sada kad se njena teška ruka desila i mom djetetu. Kajem se što to nisam učinila odmah kada sam prvi put čula za njen običaj fizičkog kažnjavanja djece jer bi se možda mogli izbjeći svi oni udarci koji su se desili u međuvremenu.
Odmah da navedem imena ostale djece koja su rekla da ih je teta Nena tukla, djece koja su rekla da je teta Nena tukla njihove drugare i djece za koju su drugari rekli da ih je teta Nena tukla: Elena S., Zorana N., Petar D., Tara G.. Sada da navedem imena djece koja su bila sa mojom kćerkom u jasličkoj grupi ili su s njom sada u mlađoj vrtićkoj, a koja su imala neko traumatično iskustvo sa teta Nenom koja ih je povremeno čuvala ili ih čuva i sada, a čiji su mi roditelji rekli da im dijete nikako ne prihvata teta Nenu: Nikola R., Mia Š., Đorđe V. i Tara G.. Roditelji koji su pohađali radionicu UNICEF-a kod teta Milade i teta Bojane, a čija djeca su u teta Neninoj grupi, svjedočili su o teta Neninoj praksi, a neki od njih čak i to da teta Nena ni ne krije svoje mjere: „Ma, ja njih malo po guzi, preko posteljine.“ (U prilog tome „preko posteljine“, jučerašnji razgovor sa kćerkicom je i ovo: Vladana: „I Pepi neka kaže teta Gagi i čika Žari da je i njega teta Nena udarila kad smo bili spavali. A teta Bojana mu je obukla trenerku zato što se stalno otkrivao.“ (Pepi je dječak iz teta Nenine grupe, Petar D.). I još svjedočenja iz davnina. Moju zaovu prije 30 i kusur godina čuvale su u vrtiću teta Nena i teta Gaga. Zbog i njoj omražene teta Nene moja svekrva odlučila je da svog sina uopšte ne upisuje u vrtić. Kada je dočekala da joj prva unuka krene u vrtić, rekla je: „Samo nemojte da bude kod teta Nene“. Mene su prije trideset i kusur godina u Ljubiji čuvale tete koje i danas rade u centralnom vrtiću: teta Ninka, teta Rada i teta Goca. Djeca su tada kažnjavana tako da su išla u ćošak. U generaciji moje kćerke ćošak je zamijenila stolica za razmišljanje (ako u blizini nije teta Nena). To je toliko efikasna kazna da je primjenjujemo i kod kuće od kada nam je Vladana prvi put ispričala kako funkcioniše.
Dopis na ovih osam adresa najmanje je što dugujem djetetu. Rekla sam joj da će mama i tata uraditi sve što mogu da teta Nena bude kažnjena. Pitala je hoćemo li ispisati teta Nenu iz vrtića zato što tuče djecu. Suprug je jutros razgovarao sa direktoricom sa kojom, usput, imamo samo pozitivna iskustva. Rekla je da je i ona čula priče po gradu, ali da ona ne može reagovati sve dok joj se neko ne obrati formalno sa nekim problemom. Eto, moj je suprug bio prvi, usmeno. A ja ću se u toku dana obratiti i pismenim putem. Još je dodala da, nažalost, roditelji ne prijavljuju problem(e) u strahu da će im dijete poslije preživljavati represivne mjere. I da je bila situacija da su roditelji ispisali dijete poslije neke slične situacije. Moj suprug je rekao da, ne da ne razmišljamo o tome, nego ćemo i mlađu kćerkicu upisati u jaslice čim se raspiše konkurs. Dodajem da ni na koji način nije narušeno naše povjerenje u ovu ustanovu. Niti bi ikakva teta Nena mogla zasjeniti sve što naše dijete iz vrtića donese kući. I u šta su i uprava i sve savjesne tete uložile ogroman rad, trud, talenat, znanje i umijeće. Takođe, unaprijed molim sve adresate, da ne padaju u teta Neninu zamku koju nije verbalizovala, a to je da djeca lažu. Vjerujem da je suvišno, ali za svaki slučaj: kako baš da sva djeca lažu da ih samo teta Nena tuče i kako, kad već lažu, ne slažu malo da ih tuče i neka druga teta.
Kada sam prvi put potpisivala ugovor o boravku djeteta, rečeno mi je da je njima najbitniji Član 3. odnosno plaćanje usluge. Poštujem, svakog prvog u mjesecu plaćamo za taj mjesec koji počinje. Da li smo moj suprug i ja ikada išta tražili ili zanovijetali, neka posvjedoče tete koje su nam čuvale kćerku, a bilo ih je u ove dvije i po godine, nažalost, bar 15, koliko ih sada mogu imenovati, bilo da su tete koje vode grupu, bilo da su na zamjeni, bilo da djecu čuvaju prilikom spajanja grupa (a, na našu sreću, teta Nena je jedna od tih koja u kontakt sa našim djetetom dolazi samo u ovom posljednjem slučaju). Kažem, nažalost, jer i roditelji i uprava i tete jednako bi voljeli da se te česte promjene ne dešavaju, ali manjak kadra ova ustanova ne može riješiti sama. Ne zapitkujemo nikada ništa, jer sve što treba da znamo, ionako ćemo saznati od djeteta. I sve one pjesmice i recitacije, i sve one crteže i ručne radove, i sve one motoričke vježbe, i sve što uče o orijentaciji, i sve lijepo ponašanje što usvoje, riječju, sve ono što predškolsku ustanovu čini nezamjenjivom u razvoju djeteta. Evo, sada prvi put tražimo nešto, i to javno. Sretnem sinoć koleginicu koja radi u jednim dnevnim novinama. Kaže, da smo u civilizovanoj zemlji, teta bi dobila otkaz, a uprava podnijela ostavku iz moralnih razloga. Ne, ne mora se tako daleko. Ali dajte glasa bar upola onoliko koliko je bilo prije koju godinu kad je vrtić dobio sudsku presudu da nadoknadi neisplaćena primanja članovima svog nadzornog odbora. Ne dajte da vam tamo neka teta Nena kalja ugled kojim se možete podičiti među srodnim ustanovama u cijeloj Republici Srpskoj. Pošaljite teta Nenu na disciplinsku, kaznite je platom manjom za 30 odsto, pošaljite u prijevremenu penziju, uradite bilo šta što će je natjerati da zažali za svaki udarac.
Katarina Panić