Alma Ćirkić, autor knjige i facebook bloga Črčkarije, razgovarala je sa ekipom GradPrijedor.com portala otvoreno o Črčkarijama, ljubavi, flertu, politici…
GPD: Da li pišete ono što drugi žele da čuju ili?
Alma: Pišem o onom što u meni izazove emociju. Bilo da me rastuži, usreći, naljuti, učini da se osjetim nemoćnom ili na krovu svijeta, vrijedno je jer podsjeti da sam živa. U vremenu kad se lagano pretvaramo u robote, emocija ima neprocjenjivu vrijednost i treba je doživjeti.
GPD: U svojim tekstovima prvo iznervirate čitaoce pa onda oduševite. Je li to tajna uspjeha Črčkarija?
Alma: Interesantno viđenje Črčkarija. Priče koje pišem nemaju za cilj da izazovu nerviranje ili oduševljenje. Moja jedina namjera jeste da približim čitaocima kako se ja osjećam i šta ja mislim o određenim stvarima. Prateći situaciju, vijesti i trendove u životu i na društvenim mrežama često se osjećam kao vanzemaljac. Zato mi podrška na stranici vrati osmijeh na lice i shvatim da nisam sama. Ima nas još kojima su bitne neke druge stvari.
GPD: Kako iz vizuelno hladne osobe izlaze emotivni tekstovi?
Alma: Vizuelni doživljaj neke osobe ne zavisi mnogo od same osobe. Zavisi od onog ko tu osobu doživljava. Zavisi od njegovog iskustva i predrasuda. Ja ne mogu i ne želim uticati na to kako me ljudi vide ili doživljavaju. Mogu uticati na to kako ja doživljavam ljude. Tu mnogo radim na sebi i korigujem se. Dajem priliku ljudima da odrede svoje mjesto u mom životu. To je obično teže ali je jedino ispravno.
GPD: Kada ste posljednji put poslušali svoje srce? Ako ga imate?
Alma: Srce kao organ imam. Jače lupa uglavnom kad me muči anksioznost. Inače je prilično lijeno. Vazda mrtva trka između srca i mozga. S obzirom na strog i tradicionalan odgoj, razumljivo. Ali, trudim se. Učenje je proces koji nema kraja.
GPD: Da ne postoji sutra, koga biste posjetili danas?
Alma: Mislim da ne bih išla u posjete. Vjerovatno bih stajala za šporetom da svojima skuham dovoljno hrane barem za par dana dok se ne snađu. Bila bih tu gdje mi je najljepše. U svom domu, sa porodicom, psima i mačkama.
GPD: Kakva si bila kao djevojčica?
Alma: Smotana. Visoka. Mršava. Iskompleksirana. Sanjalica. Uporna. Vječno u potrazi sa sobom.
GPD: U koga si bila zaljubljena kao tinejdžerka?
Alma: Od svih mojih ljubavi iz tog vremena izdvajam Axl Rose. Bila sam sigurna da ću ga upoznati i u rekordnom vremenu sam naučila engleski jezik. Nisam htjela da me život zatekne nespremnu.
GPD: Da li bi bila u braku sa osobom kao što si ti?
Alma: Svjesna sam svojim kvaliteta. Još svjesnija svojih mana. Morala bih dobro razmisliti prije nego odgovorim na to pitanje.
GPD: Da ne znate koliko imate godina, što biste rekli: koliko ste stari?
Alma: Minimum 150. Znam da će zvučati čudno ali s obzirom na preživljeno prije rata, tokom rata i ovaj dio života poslije, nekako mi se čini da sadržaja ima za tri zivota. Nakupilo se i umora. Fizičkog i psihičkog. Priroda me regeneriše. Zato sam često okružena zelenilom i tada se osjećam kao djevojčica.
GPD: Kad bi se probudili kao muškarac, šta bi prvo uradili?
Alma: Čekala da mi neko od ukućana donese kafu. Kuhanje jutarnje kafe je inače moja obaveza tako da mi protezanje i zijevanje u pidžami dok neko zvecka u kuhinji zvuči super.
GPD: Ko te poznaje bolje od svih?
Alma: Moja kćerka. Nepogriješiv je radar kad sam ja u pitanju.
GPD: Da li misliš da ljudi danas brkaju ljubaznost i flert?
Alma: Mislim da da, mada vjerujem da je mnogo više onih koji flertuju od onih koji su samo ljubazni. Ako je ugodno i prijatno objema stranama, zar je bitno?
GPD: Da li bi se bavila politikom? Šta bi konkretno uradila da se baviš politikom? Najlakše je kritikovati.
Alma: Ne bih se nikada bavila politikom. Trenutno je previše prljavo sve što ima veze s njom. Sami se nikada nećemo izboriti sa postojećim stanjem. Nama ne treba predsjednik. Ni jedan, kamoli tri. Treba nam pametan poslovni čovjek koji će nas tretirati kao svoje uposlenike, bez prava glasa. Smanjiti troškove ove zemlje, krenuvši od državnog aparata, iskoristiti resurse, postaviti pravila, natjerati nas da ih poštujemo, dati nam dobre plate da znamo za šta radimo. Investirati u zdravstvo i obrazovanje. Blokirati sve uvrijedljive, fašističke i neprimjerene objave u medijima. Ukinuti pravo na kritiku takvog sistema u narednih deset godina. Poslije toga podvući crtu i pitati ljude kako žele dalje.
GPD: Bliže se lokalni izbori. Šta bi poručila kandidatima za gradonačelnika Prijedora?
Alma: Ništa. Ne znam ko su. Očigledno ni ja ne zanimam njih jer se niti jedan nije potrudio da izazove moje interesovanje i ponudi nešto što bi natjeralo da njegov lik i djelo pratim, upoznam ili podržim. Kada biram čiji rad ću pratiti u medijima, biram da to budu ljudi koji su aktivni konstantno, koji su stabilni i nepromjenjivi. Među takvima, nisam primjetila da se neko kandidovao.
GPD: Da si gradonačenica da li bi dolazila električnim motorom na posao?
Alma: Mislim da nikada ne bih mogla biti gradonačelnica. Previše ja cijenim svoju slobodu da bih se uklopala u stranačke i funkcijske nametnute šablone. Od načina dolaska na posao, preferiram pješice.
GPD: Koga predlažete za našeg sljedećeg sagovornika i zašto?
Alma: Dr Račetovića iz Centra za mentalno zdravlje. Zato što je svjetski putnik, zato što njegov proces učenja i usavršavanja nikada ne prestaje, zato što je profesionalac koji zaslužuje poštovanje i zato što sam smatram da bi njegovi odgovori bili drugačiji i posebni.
Izvor: GradPrijedor.com