Zaštićeni svjedok Tužilaštva KO18, koji je preživio strijeljanje na Korićanskim stijenama u augustu 1992. godine, u sudnici je prepoznao trećeoptuženog Škrbića kao jednog od “vojnika u plavim maskirnim uniformama”. O18 je ispričao kako je u logoru Trnopolje bio od 26. maja do 21. augusta 1992. godine, kada su došla četiri autobusa u koje su on i ostali logoraši “ugurani”. Vojnici u plavim maskirnim uniformama su, kako je kazao, “bili glavni” i davali naredbe “ko šta da radi”. Među njima je svjedok vidio Milorada Škrbića, kojeg je prepoznao i u sudnici. “Poznajem ga iz Prijedora i vidim ga. Primijetio sam ga kada su došli po nas u logor Trnopolje. Bio je u plavoj maskirnoj uniformi”, rekao je svjedok, ali se nije mogao sjetiti da li je Škrbića više viđao tog dana. Zaštićeni svjedok KO18 je iskaz dao kao dodatni svjedok Tužilaštva BiH na suđenju Zoranu Babiću, Miloradu Radakoviću, Miloradu Škrbiću, Dušanu Jankoviću i Željku Stojniću, optuženima za strijeljanje oko 200 muškaraca na Korićanskim stijenama na planini Vlašić 21. augusta 1992. godine. Muškarci su prethodno izdvojeni iz konvoja koji se kretao iz Prijedora prema Travniku. Tužilaštvo smatra da su Babić, Radaković, Škrbić i Stojnić bili pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor, dok je, prema optužnici, Dušan Janković bio komandir SJB-a. KO18 se prisjetio zaustavljanja u Kozarcu, gdje su se autobusima iz Trnopolja priključila ostala vozila iz Prijedora. Na čestim stajanjima poslije Banje Luke naoružani pratilac u sivomaslinastoj uniformi je od putnika tražio novac i vrijednosti, rekao je svjedok, koji je najviše govorio o posljednjem zaustavljanju. “Na zaustavljanju pored neke rijeke svi smo izašli da se osvježimo, a kad smo se vraćali, vidio sam ove ‘plavce’ kako postrojavaju ljude. (…) Pokušao sam da uđem u autobus, ali su mi ‘plavci’ rekli da stanem u stroj. Stajao sam pognute glave dok nije došla komanda da uđemo u autobuse. Rekli su nam da idemo u razmjenu”, rekao je KO18. Nakon što su ušli u autobuse, krenuli su dalje, ali se, kako je kazao svjedok, motor vrlo brzo ugasio, nakon čega je “začuo zvuk mitraljeza”. “Bili smo u autobusu dok se nije utišao taj mitraljez. Onda su se otvorila prednja vrata i neko je rekao trojici putnika da izađu. Nisam vidio tu osobu koja je ušla. Izašli su vani, a zatim se čula pucnjava. Tako su to radili cijelo vrijeme”, ispričao je KO18. Svjedok je kazao da je “red došao i na njega”. Nakon što je izašao iz autobusa na zadnja vrata, ponovo je ugledao “plavce”. “Sa strane ih je bilo pet, a prema provaliji su stajala još trojica. Kretao sam se prema njima i stali smo ispred. Gledali smo se u lice. Bilo je kao u filmu. Mislio sam da taj momak ispred neće pucati u mene. Bio je simpatičan. Onda su nam uz psovke naredili da se okrenemo i osjetio sam kako sam pogođen u lijevo rame”, rekao je KO18, koji je pao nedaleko od mjesta na kojem je strijeljan. Svjedok je sa ostalim preživjelima proveo nekoliko dana u blizini rijeke, a potom je bio sam u šumi, gdje su ga našli pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), te odveli u bolnicu u Jajce, a nakon toga u Fojnicu. Prema navodima optužnice, na planini Vlašić su muškarci u dva autobusa izdvojeni iz konvoja, odvezeni do Korićanskih stijena, gdje im je naređeno da kleknu na rub litice, a potom su pripadnici interventnog voda na njih pucali iz vatrenog oružja. Suđenje se nastavlja 11. oktobra 2010. godine.
BIRN
