Mnogi koji su u vremenu krize na ivici snage da izdrže sva iskušenja pred kojima su se našli možda bi trebalo da upoznaju ljude kakva je Kata Rendić (83) iz sela Kalajeva kod Ljubije. Možda bi tada u sebi našli još snage da nađu rješenje za svoje probleme ili da shvate da svijet ne počiva na materijalnom već na duhovnom bogatstvu.
Ova čila starica, koju smo uprkos njenim poodmaklim godinama sreli kako pješači do nekoliko kilometara udaljene autobuske stanice da bi stigla u Prijedor, puna je energije koju, dok progovori, prenosi na svoje sagovornike.
– Pošla sam u grad jer sam kod Kineza kupila neku majicu, pa hoću da mi je jedna krojačica malo skrati jer mi je velika. Volim ja da se lijepo obučem pa makar pet dana ne jela ništa – kaže raspoložena starica i vraća se s nama do svoje kuće da nam pokaže gdje i kako živi.
– Imala sam supruga, zvao se Marko Tokmadžić, ali se nismo vjenčali. Umro je prije dvije godine, a ja sam ostala da živim u njegovoj rodnoj kući – priča nam baka Kata.
Dodaje da ima šporet i krevet koji je spreman da se naloži s njim vatra, toliko je star i propao.
– Jedino me visoke temperature sprečavaju da ga sad u ljeto zapalim, ali to ću učiniti čim zahladi. Sve je dotrajalo, napravljeno početkom prošlog vijeka i nemam se šta čuditi što je propalo – kazuje baka Kata i dodaje da u kući ima i miševa, a nedavno je klupko zmija palo s krova nasred kuće.
– Ne mogu da kažem da mi je bilo svejedno, ali nisam izlazila iz kuće dok se same nisu raspetljale i otišle napolje – kaže Kata, koja živi od 47 maraka pomoći na ime tuđe njege.
Kaže da je i zdravlje služi, mada je staračke bolesti i teškoće ne zaobilaze. Ide baka Kata i po 16 kilometara pješke do crkve u Šurkovcu na misu. Iako joj rodbina od nevjenčanog supruga ne dozvoljava da pređe da živi u noviju kuću, vjeruje u dobre ljude i bolju budućnost.
– Juče sam ustala lagana, jutros još laganija, a sad sam evo i vas srela, pa će mi dan biti kao da je bio praznik i nikada vas neću zaboraviti – reče nam na rastanku baka Kata. A nama ostade da se duboko zamislimo nad svim ovim što smo vidjeli i čuli.
Koza najljepši poklon
Kaže da je radost u njen život unijela koza koju je nedavno dobila od dvoje zaposlenih u opštinskoj Administrativnoj službi. Naime, kada je baka Kata došla u opštinu za dokumenta, njenu priču čulo je i dvoje zaposlenih, koji su željeli da ostanu anonimni, a koji su, kada su je obišli i zatekli kako kuva lišće da bi ručala, kupili kozu.
– To je moja ljepotica, moja curica, i sad imam mlijeka i sira, umijesim nešto hljeba, nešto mi pomažu komšije i tako se živi iz dana u dan – kaže baka Kata, neizmjerno zahvalna onima koji joj pomažu.
Glas Srpske
