Mala Seka s Kozare, baš tako su je zvali svi saborci i drugovi od 1941. godine, otkad je sa svega 12 godina postala učesnik rata. Danas je živi svjedok kozarske epopeje.
Danas osamdesetdvogodišnja Persa Tubin-Brdar teško je oboljela, ali je još uvijek bistrog uma i dobrog pamćenja, koje seže duboko u djetinjstvo i teške ratne dane.
Naizgled krhka, ova starica krije u sebi nevjerovatnu snagu i oštrinu karakterističnu za ženu koju je Kozara zadojila tom čudnom snagom još u djetinjstvu.
– Iako sam bila djevojčica i danas osjećam strah i pamtim kako su nas neprijateljske snage natjerale da bježimo od svojih kuća. Taj lelek majki i male djece, to je nešto što mi se urezalo u sjećanje i evo, poslije toliko godina, još odzvanja u mojim ušima – rekla je Persa.
Ona je dodala da se krvava bitka na Kozari nikada ne smije zaboraviti, jer je to je bila nezapamćena tuga, strah, lelek koji se prolamao planinom.
– Ali ne kaže se uzalud Kozara majka, jer ona nam je tada bila jedina majka – priča baka Persa.
Dodaje da je oduvijek imala nadu i zahvaljujući tome uspjela da preživi bolesti i da ne umre od gladi. Nije željela da izgubi snagu i vjeru, već je uspjela da nadmaši samu sebe.
– Ništa mi nije bilo teško, radila sam ravnopravno sa muškarcima. Ilegalno sam sarađivala sa brojnim ljudima, radila u Udbi, u Okružnom komitetu SKOJ-a na kulturnom prosvjetnom djelu u cijelom Potkozarju, onako malena, zato su me svi u ratu zvali mala Seka. Poslije proboja na Patriji sa sestrom od strica odmah je pošla u regularne jedinice – priča Persa i dodaje da joj je u ratu najteže bilo što je po nekoliko dana bila gladna, jer se stidjela da traži da jede. Poslije su je naučili da mora da se snađe za hranu.
– Znala sam da budem gladna po nekoliko dana i hodam po terenu bez odmora. Sve je tako bilo, dok mi nije Stojan Milašinović jednom rekao: „Seko, ti ćeš za 15 dana umrijeti, jer si premršava“. I od tada sam kad dođem pred tuđu kuću tražila da jedem, a dobri ljudi su mi pomagali – priča Persa i dodaje da su to bila neka drugačija vremena i da su ljudi bili osjetljiviji na tuđu muku. Kaže da sada uživa u penziji i u sjećanjima na dobre ljude, zahvaljujući kojima je uspjela da preživi.
Posao
Kada je poslije rata radila kao sekretarica u Ekonomskoj školi u Prijedoru, gdje je zaradila i penziju, nastavila je da nesebično pomaže posebno učenicima, a mnogima je spasila i živote.
– Uvijek sam pred vratima kancelarije imala nosila u hodniku. Jednom me zovnu učenici i kažu da im je drugarica imala infarkt. Profesorka je otišla u zbornicu i ostavila dijete koje umire. Odmah sam pozvala hitnu pomoć i tri časa smo se doktorka Radojka Elenkov i ja borile za život učenice. Poslije je ona ozdravila, nastavila školovanje i zaposlila se – kaže Persa.
Glas Srpske
