Kozarski vjesnik u saradnji sa Gradskom upravom Prijedor objavljuje u nastavcima reportaže iz Trenta u povodu 20 godina saradnje dvaju gradova.
„Ne znam šta ću reći kad budem primala povelju počasnog građanina Prijedora, nisam razmišljala o tome. Razmišljala sam o tome šta ću obući, jer kod vas se o tome dosta vodi računa. Znam da treba imati crnu haljinu. Rekli su mi da ne treba biti duga“, kaže mi Kristina Bertoti /Cristina Bertotti/ izlazeći iz kancelarije Udruženja Projekt Prijedor /UPP/ u centru Trenta. Žuri kući da pravi ručak djeci kojoj je njena kćerka hranitelj, a koje ona zove unucima.
Sve je počelo prije dvije decenije kada su prvi volonteri iz Italije došli da za potrebe Ujedinjenih nacija /UN/ sagledaju stanje u Prijedoru nekoliko mjeseci nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Među njima je bila i Analiza Tomazi /Analisa Tomasi/ iz nevladine organizacije Kuća mira iz Trenta, koja će kasnije biti prvi delegat Agencije lokalne demokratije /ALD/ Prijedor. Poželi mi dobrodošlicu na srpskom i kaže da su te četiri godine u Prijedoru najzanimlljiviji dio njenog života.
„U tom UN-ovom projektu Atlas učestvovale su brojne lokalne zajednice iz BiH /69 iz FBiH i 59 iz RS/ i samo oni rijetki u kojima je postojala dobra saradnja i za koje je postojao interes dobili su kancelarije ALD. Vi /Prijedor/ ste 2000. godine dobili prvu i jedinu ALD u RS, kao dio mreže Savjeta Evrope. Mislim da smo uradili dobar posao“, sjeća se Analiza. „Imali ste NATO i UNHCR, ali mnoge međunarodne organizacije u Prijedor su došle upravo zato što smo mi već bili tu, a tu smo bili zato što smo mi iz Trenta i vi iz Prijedora tako htjeli, a ne zato što je to neko sa strane nametnuo“, dodaje.
Dvije godine ranije u Trentu je osnovano UPP u kojem je Kristina Bertoti od prvog dana član, a četvrtu godinu predsjednik. „Nikada nemojte reći niti napisati da sam udruženje ja. Neki tako kažu, ali to nije tačno. Mi smo svi zajedno, a nadam se da će me neko zamijeniti. Umorna sam i stara. Sad će mi 72 godine. Nisam više djevojka“, osmjehuje se.
„Znam da je mnogim Prijedorčanima manje poznato naše udruženje, a više ALD, a znam da mnogi misle i da je to isto. Ali uvjerili smo se na sastanku sa gradonačelnikom Prijedora /u novembru 2015. godine/ da je on vrlo dobro upoznat sa našim radom i da je ALD samo jedan segment našeg rada“, pojašnjava Bertoti.
„Povelju počasnog građanina Prijedora dodijelićemo ženi koja već 20 godina dolazi u Prijedor i koja je mnoge projekte ovdje realizovala, a mnoge Prijedorčane odvela u Trento da vide kako se mnoge stvari rješavaju u pokrajini koja je najrazvijeniji dio Italije“, rekao je gradonačelnik Prijedora Marko Pavić.
„Neki su ostali i živjeti u Trentu. Smilju sam upoznala na ulici. Prodavala je kestenje i kokice. Dovela sam je da čuva moju mamu, iako za tim nije bilo potrebe. Poslije je našla drugu porodicu u kojoj i danas radi. Darija iz Ljubije sam dovela prije deset godina. Zvaršio je zanat, radi kao električar, ima djevojku i sretan je u Italiji“, kaže Kristina.
Za razliku od drugih donatorskih organizacija, UPP nema objedinjene podatke /pogodne za medijske izvještaje/ o tome koliko su novca donirali Prijedoru za 20 godina, koliko su projekata realizovali i koliko korisnika obuhvatili. „Pokrenuli smo komunikaciju i saradnju među ljudima. Vrijednost novca je relativna, ono što je važno i trajno su veze među građanima i institucijama Trenta i Prijedora“, kaže Ecio Pilati /Ezio Pilati/, nekadašnji predsjednik, a danas član i volonter UPP. „Ako iz jedne porodice dijete završi školu, nađe posao i upozna svijet izvan Prijedora, što ne bi mogao bez ove saradnje, kažite da li se to može izmjeriti novcem?“, pita.
Kristina je ranije bivšu Jugoslaviju znala samo po ljetovanju sa roditeljima u Umagu. U Prijedor je prije dvadeset godina prvi put došla iz radoznalosti. Do danas je posjetila oko 700 porodica u gradu na Sani i upoznala njihove probleme, vrline i mane. „Kada, na primjer, pomažemo nečije liječenje, nije da samo damo novac i gotovo nego pratimo njegovo stanje i dalje. Tako gradimo odnose s ljudima“, ističe. Često kupuje rukotvorine da pomognu onima koji ih izrađuju. Fotografišem police u kancelariji u Trentu prepune ručnih radova koji čekaju priliku da budu poklonjeni. „Nije baš najurednije“, pravda se.
„Evo ovdje se svakog ponedjeljka sastaje upravni odbor udruženja gdje raspravljamo o aktivnostima i planovima za Prijedor. Nekad ne raspravljamo, nego se svađamo“, kroz smijeh kaže Paolo Parmezan /Paolo Parmesan/, član upravnog odbora. Pita da li nam je poznato da su mjesto Štivor kod Prnjavora osnovali trentinski imigranti 1882. godine i da i dan-danas tamo dosta ljudi govori italijanski. „U tom periodu Habsburške monarhije ovdje je bila loša situacija, glad i bolesti. Tadašnji car Franjo Josif ih je ubijedio da odu tamo. Lijepa priča, ali i istorijska istina“, dodaje.
Andrea Robol /Andrea Robol/, načelnik Odjeljenja za kulturu, biblioteke, sport i jednake mogućnosti u komuni Trento, zadesio se u Prijedoru za vrijeme velikih poplava prije dvije godine. Sjeća se kako je ta nesreća Prijedorčana među građanima Trenta napravila jednu vrstu takmičenja u solidarnosti i prikupljanju pomoći. „To prijateljstvo se ne odnosi samo na vanredna stanja nego ima kontinuitet“, ocijenio je Robol.
Bivša načelnica ovog odjeljenja Mikaela Bertoldi /Micaela Bertoldi/, koju smatraju najzaslužnijom za osnivanje UPP, prisjeća se početaka decentralizovane saradnje, kakvu godinama zagovara i gradonačelnik Prijedora, ističući da se države povezuju politički, a regije ekonomski. „Naša ideja bila je da se spoljna politika vodi i između gradova, a ne samo između država. Ta mikrodiplomatija nije bila uobičajena, ali jeste bila moguća. To da gradovi mogu biti direktni faktori u saradnji korisno je i za Prijedor i za Trento“, pojašnjava Bertoldi.
Razgovor nakratko prekida dolazak vlasnika prostorija koje od 2001. godine koristi UPP. Andrea de Gramatika /Andrea de Gramatica/ je zubar čija se ordinacija nalazi pored kancelarije UPP-a. Ne naplaćuje kiriju, a povrh toga plaća sve njihove režijske troškove. Ne zna koliko bi novca dobio da je ovih 15 godina davao pod zakup te prostorije. U Prijedor dolazi svake godine i posjećuje dvije porodice kojima redovno šalje novac. „Zašto to radim? Pa, da doprinesem. Zato što mislim da tako treba da se radi.“
Autor: Katarina Panić – Kozarski Vjesnik