– Majstor koji vjeruje u budućnost svog zanata sam je izumio čekić na struju sa kojim odrađuje sve teže poslove, dok ručno otkiva jako malo stvari.
Radomir Slijepac, poznatiji kao Ratko iz sela Čitluk kod Kozarske Dubice, jedan je od rijekih kovača koji se i dalje bave ovim zanatom. Rad je uskladio sa vremenom u kojem živi, i sa svojim godinama, pa je sebi prilagodio mašine i alate tako da troši što manje snage.
Kovački zanat zavolio je još kao dijete, a kaže da i danas ima sačuvane neke detalje koje je pravio sa 15 godina.
“Volio sam to i kada sam došao iz vojske. Otac mi je kupio kovački alat, u ono vrijeme bio je malo bolji. Imao sam sve, ali je to sve bilo bez struje, sve ručni rad i kada je struja došla sedamdesetih godina onda sam počeo kupovati ponovo sve osnovne stvari koje su bile potrebne i radio sam sve kovačke poslove”, prisjeća se Slijepac.
– Prilagodio alate svojim potrebama –
U kovačkoj radnji, u kojoj ga je, sa kožnom pregačom koju vatra ne može lako progoriti, zatekla ekipa Anadolu Agency, objašnjava da su tada osnovni poslovi kovača bili potkivanje konja, pravljenje potkovica, okivanje kola, te popravljanje plugova. Kaže šta je trebalo, on je radio, sve do 1975. godine kada se zbog boljih zarada počeo baviti građevinom.
U posljednje vrijeme vratio se kovačkom zanatu pošto niko ne radi taj posao, radi koliko može, a kaže da su zadovoljne i mušterije i on. Zadovoljan je i zaradom, a kaže pokušavao je i mlađe ljude obučiti osnovama ovog zanata, ali nije niko prihvatio to da radi. Žale se, priča Ratko Slijepac, da im je vruće, da im smeta prašina.
“Meni to odgovara, jest i da godine čine svoje, ali još se može raditi”, priča Slijepac.
Uvjeren je da je najveće kovačko znanje upravo u kaljenju jer se sve drugo može popraviti i dopraviti, ali ako se dobro ne zakali, sav posao propada.
“Zanimljiv je to posao kovački, naročito kada se radi o kalenju, jer sve se to tu i tamo može napraviti i bolje i lošije, ali kalenje se mora poznavati. To nije posao koji se može izmeriti metrom ili šublerom ili mikrometrom, nego više se prati po iskustvu. Mora se poznavati vrsta čelika i znati svaki detalj kako ga treba okaliti i zašto to služi”, priča Ratko Slijepac.
Da bi olakšao sebi posao napravio si je čekić na struju sa kojim odrađuje sve teže poslove, ručno otkiva jako malo stvari i tako štedi snagu.
“To je taj strojić, to sam sam izmislio iz svoje glave, radi na elektro-motor i tako uglavnom odrađuje ono što sam želio i dobro mi pomaže”, kaže Ratko.
Smatra da svakom majstoru treba puno alata i da ga nikada ne može biti previše.
“Uglavnom treba imati dobar nakovanj, čekiće, bušilice, jaku kovačku vatru, jak aparat za varenje… To su te osnovne stvari da se može raditi, e sad ostalih sitnica nikad nije dosta. Tu treba svega i svašta zato što se ne radi uvijek isti posao”, tvrdi Ratko.
– Samouki majstor kojem su nove stvari izazov –
Iako su se vremena promijenila i mnogo je manje konja koje treba potkivati, kovač, ako je dobar majstor, može imati mnogo posla.
“Prešlo se na tu poljoprivrednu mehanizaciju. Uvijek ima nekih kvarova, lomova, najviše u sezoni sjetve, plugovi i ostale stvari šta god da se desi, dođu ljudi da to otklonim”, izjavio je Ratko Slijepac.
Popravi šta može, a šta ne može – šalje drugim majstorima. Ipak, ono što je u domenu kovačkih majstorija uradi sve. Naročito je ponosan na svoje uspjehe sa plugovima za koje se dobro usavršio pa koje je god napravio mušterije su bile zadovoljne.
“Svaki taj posao koji sam radio, radio sam ga sa voljom, jer sam dosta valjda prirodno tako nadaren da uvijek nešto volim raditi što nisam radio, da probam što nisam radio”, rekao je Ratko Slijepac i objasnio to činjenicom da je samouki majstor kojem su nove stvari izazov.
On smatra da kovački zanat ima budućnost, naročito jer je malo majstora. Prema njegovim riječima ranijih godina je svaki zaseok imao kovača, a sada njemu dolaze i mušterije iz Prijedora i Novog Grada.
“Jako je to potrebno za ljude koji žive na selu i bave se poljoprivredom. Kovač mora postojati, ali nema tog ni zanata ni škole i to je toliko zanemareno kao da ne treba nikome, a mislim da baš treba”, kaže Slijepac.
Prema njegovom mišljenju šteta je što se mlađi ljudi ne odlučuju za ovo zanimanje, pa da bar u svakom selu ili u dva sela da ima jedan kovač.
“To će trebati, to treba čitav život, bez obzira na tehniku. Uvijek treba kod kuće imati oštar alat za svoje potrebe”, rekao je Ratko Slijepac.
Autor: A.A. – BH-index.com