Ni manje kuće ni veće nesreće. I jedno i drugo dvije porodice Džemaili koje dijele kuću od nekih dvadesetak kvadrata tvrde da su naslijedili od majke i oca. S trošnim kućerkom, koji se nalazi u neposrednoj blizini centra grada, došle su i nevolje. Za kišna vremena Sead Džemaili (26) iz Prijedora ne smije zaspati jer se boji da mu krov, ili ono što je ostalo od njega, ne padne na glavu.
– Svaki čas se budim. Ustanem da provjerim one rupe na plafonu… pa se opet vratim u krevet i onako u mraku osluškujem… Tako je svake noći, pogotovo za kišna vremena – priča Sead koji u kući u kojoj nema ni struje ni vode živi sam. Kaže da mu je supruga trudna i da se trenutno sklonila kod svojih.
Druga porodica, ona Tahira Džemailija, dodatno strahuje i od pacova koji su u ovom kućerku izgrađenom prije pedesetak godina odavno postali kućni ljubimci.
– Preskaču preko nas dok spavamo, kolo vode… Bojim se i da mi se zmije u kuću ne usele, a i žena je rekla da će me napustiti, jer bez struje više ne može – priča Tahir koji je prije desetak godina ostao i bez posla u Komunalnom preduzeću, a novom se ne nada.
Džemaili su u želji da žive ko sav ostali svijet na mnoga vrata pokucali. Negdje su im rekli da od pomoći nema ništa, neki su je obećali pa slagali. Džemaili se ne ljute. Kažu, navikli su na svakakve ljude među kojim će se, vjeruju to, možda naći i neki koji će im pomoći.
U Centru za socijalni rad kažu da ova ustanova nije vlasnik kuće u kojoj stanuju porodice Džemaili. Riječ je, tvrdi Željko Kantar, socijalni radnik, o porodicama s azilantskim statusom koje su same sebi našle smještaj u kući koja ima svog vlasnika.
– Oni su s vlasnikom napravili ugovor i s njim mogu riješiti i problem krova – kaže Kantar i dodaje da im Centar ne može pomoći jer nema novca za ove namjene.
Izvor: Dnevni avaz