U moru izbjeličkih sudbina zabilježili smo priču o četrdesetdvogodišnjoj Nadi Pepić, izbjeglici iz Bihaća, koja u Prijedoru živi punih 13 godina. Rat ju je, sa dvoje djece, kćerkom Suzanom i sinom Nikolom, doveo na ove prostore, na kojima se nastavljaju njeni problemi sa mužem, koji joj je, kako kaže, život u to doba činio još težim. – Na sreću, uspjela sam se rastati od njega jer nas je maltretirao, tako da se već godinama sama brinem o djeci – počinje svoju ispovijest Nada i dodaje da je od malih nogu sudbina htjela da se pati.
Kada je imala tri godine, majka joj je umrla, a otac joj se, potom, ženio čak pet puta. I njena udaja je, veli, došla nenadano, sa svega 17 godina života, a po želji i izboru njenog oca.- Suzana danas ima 23, a Nikola 22 godine. Najveći problem mi je što je Suzana bolesna i što se potucam po tuđim kućama, kao podstanar, plaćajući velike kirije – sa suzama u očima govori Nada i podsjeća da je Suza rođena sa svega kilogram i sedamsto grama, da kao beba nije na vrijeme dobila neophodan kiseonik, da bi kasnije uslijedila i cerebralna paraliza. Imala je problema i sa govorom, pa je tek nakon upornih vježbi i uz konsultacije sa ljekarima uspjela to da dovede u red. Da zlo bude veće, Suzana ima problema i sa lijevom nogom, odnosno stopalom, zbog čega su joj neophodne ortopedske cipele.
– Ovih dana ponovo sam se preselila, i to je 18. smještaj u koji sam došla otkako sam u Prijedoru. I sin pokušava da nađe posao, ali teško – jada se Nada i navodi da radi u jednom prijedorskom restoranu kao konobarica i da joj plata ne može podmiriti sve troškove, pogotovo zbog Suzaninog liječenja.
Nada se za pomoć obraćala brojnim institucijama, a želja joj je, ističe, da sebi i djeci jednoga dana obezbijedi stalni krov nad glavom. Uzdala se, tvrdi, da će kao izbjeglo lice uspjeti da ostvari neka prava vezana za smještaj, međutim, do dana današnjeg, ništa.
– Kuću koju smo imali u prethodnom mjestu boravka muž je prodao, ali mi od toga nemamo nikakve koristi. Sve su to argumenti kojima raspolažu u određenim institucijama, a koji naš položaj čine nerješivim – govori na kraju Nada i napominje da ipak vjeruje u neko bolje sutra, u kojem će se naći dobri ljudi da pomognu i njoj i njenoj djeci.
Izvor: Glas Srpske