Dan nakon sjajnog nastupa „Electric Sevdah Groupa“ na Sarajevo Sevdah Festu, logičan novinarski potez bio je pozvati Edina Bosnića (42), idejnog tvorca ovog sjajnog sastava, i s njim dogovoriti intervju.
Muzičar s internacionalnom reputacijom, Bosanac s bečkom adresom ili, kako on za sebe voli reći, pijanista i harmonikaš iz Prijedora i njegova novoosnovana grupa, čiji prvi album uskoro treba biti objavljen, blago rečeno, oduševili su publiku u Bosanskom kulturnom centru. Ljudi su se nakon njihove muzičke čarolije pitali: „Gdje sam ja bio, je li ovo moguće?“
Roba i mušterija
„Electric Sevdah Group“ Bosnić je, kako piše u zvaničnom festivalskom materijalu, pokrenuo u želji da, nakon dugogodišnjeg rada s različitim internacionalnim sastavima okupi grupu bh. muzičara s istim ili sličnim „backgroundom“ i iskustvom klasičnog obrazovanja, kafanskih tezgi, pop, rok i džez muzike, s kojima bi se upustio u novu avanturu obrađivanja tradicionalne muzike iz Bosne i Hercegovine i Balkana.
Početak intervjua pripao je odličnim koncertnim kritikama.
– Ako ljudi, zaista, misle kao što pišu… Dobro je. Super. Drago mi je i zbog nas i zbog festivala. Dobar je, ali ima još dosta prostora da se Sarajevo Sevdah Fest razvija. U samo dvije godine napravljen je ogroman pomak – kaže Bosnić.
Jednima se sviđa ekspanzija sevdaha, koja se posljednjih godina dešava kod nas, dok drugi kažu da je to, ustvari, jedna vrsta pomodarstva.
– Ja s tim živim godinama i susrećem se s takvim kritikima. U bilo kojem poslu postoje otvoreniji i konzervativniji ljudi. Svaka roba nađe svoju mušteriju. Šteta je što se davno nije desilo to pomodarstvo.
Bosna do devedesetih godina i nije baš toliko njegovala sevdah kao što se to dešava danas.
– Odrastao sam na sevdahu, to je bilo prvo što sam čuo od roditelja. Mama i tata su voljeli pjevati, onda su me upisali u muzičku školu i kupili mi harmoniku. Prvi moji nastupi bili su s tatom na sijelu. Moguće je da nekim ljudima koji su tek nakon rata postali zainteresirani za sevdah, ovo jeste kao nekakav novi trend i neka je.
Novi talas izvođača sevdaha odmaknuo se od tradicionalnog i sada ga pakuju u drugačiju ambalažu.
– Neću reći da je to sada ljepša forma. Meni jeste. Ali, isto tako mi je lijepo kada čujem nekoga ko to tradicionalno izvodi. Marija Šestić i ja svirali smo tradicionalno na otvorenju festivala. Možeš i ovako i onako. Bitno je da unutra ima damar, da se osjeti da to čovjek radi zato što to voli. Mislim da sam sa Marijom našao najiskrenijeg izvođača sevdaha. U životu nisam imao nekoga ko to relativno kratko radi, ali s toliko ljubavi i predanosti. Ona nije, kao ja, ljubav prema sevdahu ponijela iz kuće nego se nedavno time počela baviti. Neke od pjesama koje smo snimili za CD, prvi je put čula.
Najvažnija ploča
„Electric Sevdah Group“ uskoro završava album.
– Vjerovatno će CD biti prvo objavljen u Beču, jer imam dobro iskustvo s tamošnjim izdavačima. Meni je ovo vrlo važna ploča, najvažnija do sada. Dugo sam radio na ovom projektu. Imao sam sliku kako bi album trebao zvučati, ali je prošlo deset faza. Najvažnija saradnica u pripremi ploče bila mi je prijateljica Nataša Mirković. S njom i s još nekim bečkim muzičarima sam počeo da bih u jednom trenutku skontao da bi to bilo najjednostavnije napraviti s bosanskim kolegama. Ali, teško je uskladiti termine, jer svi mnogo radimo. Jedan termin za snimanje samoinicijativno nam je promijenio direktor Muzičke produkcije BHRT-a Admir Đulančić i to na neizvodljiv način. Nataša je imala nekih privatnih razloga tako da nije mogla raditi i fantastično se uklopilo ovo sa Marijom. I, na kraju, bio sam zahvalan ovima na BHRT-u što su me izradili za termin. Možda ne bih ni upoznao Mariju da se to nije desilo. Većinu pjesama na ploči pjeva Marija, a Nataša je gost na dvije. Za ovaj projekt niko ne paše bolje od muzičara koje sam okupio. Imam idealan sastav, a to su: Dr. Amar Češljar – bubnjevi, Muris Varajić – gitara, Marija Šestić – glas, Edvin Hadzić – bas. I ja sam na klavijaturama i harmonici.
Najteže je doći do idealnog sastava.
– Znao sam kako treba zvučati ploča i onda sam odabrao ljude. To je ono što Safet Sušić ne zna uraditi – pozvati adekvatne igrače na adekvatne pozicije. Drag mi je čovjek, dobar je igrač bio, ali Bože dragi, da hoće prestati raditi rokade igrača.
Koje ste pjesme uvrstili na album?
– Uglavno stare. Potrudio sam se da odaberem pjesme koje nisu mnogo izvođene posljednjih godina, kao što je „Zaplakala Zarka na majčinom krilu“. „Niz polje idu, babo, sejmeni“ ne znam da je iko snimio nakon Josipe Lisac. Ima jedna pjesma koju nikada nisam čuo da izvodi neka pjevačica, jer ju je rahmetli Safet Isović tako zakucao da ni onome ko ju je izvodio, nije palo na pamet da je snimi. To je, naravno, „Đulzulejha“. Safet je to tako maestralno otpjevao da je bilo teško odvojiti se od njegove interpretacije. A Marija je tako otpjevala „Đulzulejhu“… Nisam ja tu mnogo šefovao, jer imam takav bend da je grehota ne iskoristiti potencijale svakog pojedinca.
Veći dio repertoara je plesnog karaktera. Obično se uz sevdah sjedne. Ili se tuguje ili raduje, ali obično sjedeći. Kaže se „pao u sevdah“, nije ustao u sevdah, skočio u sevdah… Ni to se ne kaže slučajno. E, mi smo to malo ubrzali, ritmizirali, uklopili smo neke plesne ritmove. CD će se zvati „Let’s Dance“.
Kada vani nastupaju narodnjaci, u publici je dijaspora, a na koncerte sevdaha dolaze ljudi iz tih zemalja. Kako to tumačite?
– Dođu i naši. Kada smo nedavno svirali u Beču, došli su isključivo ljudi iz bivše Jugoslavije, ali to nije pravilo. Ja sam prve pare zaradio svirajući narodnjake. Teško je bilo, ali drago mi je što je to tako. Džezom sam se počeo baviti relativno kasno, ali nikada nije kasno za prave stvari. I, evo, sada novi talas sevdaha i hvala svakome ko je omogućio da se to desi, jer je to tako lijepo i važno. To je takav bh. brend! Nisam mogao pretpostaviti da će to na to izaći, da ću živjeti u Austriji, da ću na evropskim binama sretati naše muzičare, Bosance.
Ostao zbog Muje
Za Vas se može reći da ste uspješni pijanista internacionalnog ugleda, postigli ste zavidan uspjeh. A kako biste Vi sebe predstavili?
– Pijanista i harmonikaš iz Prijedora. Počeo sam s harmonikom u neko teško, ratno doba. Ona me je spasila od propasti i omogućila mi je tada da pomognem familiji u Bosni. Ali, bilo je teško. To su bili rudnici od kafana. I onda sam 1993. prodao harmoniku. Rekao sam: „Ja ovo više ne mogu.“ Nisam imao ni snage, ni volje, ni pameti, što kaže Rambo. I nedavno naletim na lijepu harmoniku, koja mi se baš svidjela. I sada sam ponovo harmonikaš. A što se uspjeha tiče, ne znam kako se mjeri, nema tu nekih parametara nego onako, od oka.
I, na koncu, recite nam zašto ste odgodili povratak u Beč?
– Ostao sam dan duže da čujem Muju (Mustafa Šantić, op. a.) na festivalu. Ja njega, ljudi, najviše volim. Kako je Mujo dobar, on je meni divan kao pjevač. A nikada se nismo sreli pa sam ostao da se upoznamo.
Ko proučava sevdalinku
Ponekada se stječe dojam da ljudi površno doživljavaju tekstove sevdalinki.
– Čini mi se da su etnomuzikolozi malo zakazali. Da su oni više radili i razjasnili stvari, izbjegla bi se ta površnost u doživljavanju pjesme. Postoje, doduše, diskusije, ali neutemeljene. To je šteta. Stranci našu sevdalinku mnogo više proučavaju nego mi.
Što sam stariji, sve sam luđi za loptom
– Moj sin Mak trenira fudbal i, što sam stariji, sve sam luđi za loptom. Kada je naša reprezentacija počela s dobrim rezultatima i kada su se pojavili ovi divni, mladi igrači, i ja sam se totalno zaludio nogometom, mijenjam termine zbog utakmica. Čak sam i sina vodio da se slika s reprezentacijom – govori Bosnić.
Marija, ti si meni idol!
– Kada smo snimali „Đulzulejhu“, očekivao sam da će je Marija pjevati onako, safetovski. I dođe Marija u studio i lirski nekako, meko otpjeva tu „Đulzulejhu“ da sam morao stati usred snimanja i reći: „Marija, ti si meni sad najbolji drug, ti si meni idol, ti si meni zadovoljstvo rada na ovome, koje je ionako bilo ogromno, podigla za ne znam koliko.“ Šta je ona tome dodala? Ona je samo optjevala onakva kakva ona jeste, meka, fina duša. To je bio vrhunac mog rada na projektu „Let’s Dance“ i trenutak koji neću zaboraviti vjerovatno nikada u životu – ne krije oduševljenje Bosnić.
Dnevni avaz