I porazi i slavlja su sastavni dio igre, odnosno sporta, tako da onaj ko ne zna da trpi poraz,teško da može da postane šampion, pa se u skladu s tim treba i ponašati, te na taj način i razmišljati.
Isto tako ljudsko tijelo je takvo da ne može cijeli život da bude pod treningom i u velikim takmičenjima, pa se s tim jednostavno mora svako pomiriti, priča Lusija Kimani, uspješna bh. atletičarka porijeklom iz Kenije, koja je svojim dobrim rezultatima proslavila atletski sport u BiH.
Ljubav bez granica
Pored uspjeha na polju atletike, koji su njeno ime proslavili, postoji i događaj zbog kojeg je postala još pominjanija, a koji je pokazao da ljubav ne poznaje granice. Tako je Lusija na pripremama 2004. godine upoznala Prijedorčanina Sinišu Marčetića i udala se za njega dvije godine kasnije, te došla da živi u BiH.
Ova veza, koja je u početku bila malo vjerovatna i zbog daljine i zbog različitosti, ipak je završila uspješnim brakom.
Iza ove uspješne sportistkinje, ali i osobe, pregršt je priznanja i sportskih uspjeha, od kojih je veoma vrijedno izdvojiti dvostruko obaranje državnog rekorda BiH u polumaratonu i državnog rekorda u maratonu, prva mjesta u krosu i ekipnom prvenstvu BiH, maratonima, te srebro s Balkanskog prvenstva u atletici. Važno je napomenuti da je iza nje i učešće na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine, gdje je dostojno predstavila bh. atletiku, na koje je, kako je kazala, posebno ponosna i smatra ga svojim najdražim uspjehom u dosadašnjoj karijeri. Jedno od velikih priznanja je i to što je Lusija te iste godine izabrana za najbolju sportistkinju BiH.
Od rekreacije do Olimpijade
Govoreći o svojim sportskim počecima, Lusija nam je ispričala da se atletikom počela baviti veoma kasno, i to sa 23 godine, ali je ni to nije spriječilo da postigne uspjeh u karijeri.
„Moje bavljenje atletikom je počelo slučajno, pa sam tako nakon studija počela da trčim rekreativno“, kazala je Lusija.
Ispričala nam je da je nakon tog njenog početnog rekreativnog trčanja u Nairobiju održan maraton, te da je na nagovor svoje strine učestvovala i istrčala čitavu rutu.
„Na tom maratonu u Nairobiju sam zauzela sedmo mjesto, iako sam prije toga samo rekreativno trčala i tako je sve počelo“, rekla je ova uspješna atletičarka.
U svakom slučaju, početak bavljenja ovim sportom za Lusiju je značio dosta odricanja, ali i česta putovanja u najrazličitije krajeve svijeta, na kojima se održavaju pripreme ili atletska takmičenja.
Ona je istakla da mnogo putuje, dosad je u svom životu bila na četiri kontinenta i u više od 30 država svijeta, na čemu bi joj mnogi zaista mogli pozavidjeti.
„Ponekad putovanja mogu da budu veoma teška, pa tako, naprimjer, ako putujete iz Bosne i Hercegovine u Japan, u avionu treba da provedete i po 10 do 15 sati, što je svakako zamorno“, priča uvijek nasmijana Lusija Kimani.
Sa druge strane, sportske obaveze i česta putovanja skraćuju slobodno vrijeme svim sportistima, pa tako i Lusiji, koja ipak nastoji da što više slobodnog vremena provede sa svojim suprugom, ali i da iz BiH otputuje da obiđe porodicu u Keniji.
„Većinu slobodnog vremena provodim sa suprugom, dok porodicu u Keniji vidim svake godine kada sam na pripremama u ovoj zemlji. Moram naglasiti da najmanje slobodnog vremena imam kada treniram za maraton“, ispričala je Kimanijeva i dodala da u slobodno vrijeme voli da kuva, te da pored toga te trenutke svog života provodi uglavnom odmarajući. Kaže da je za nju najbolji odmor vrijeme kada sluša muziku ili kada gleda neki dobar film.
Životna želja
Međutim, Lusija nam je u razgovoru otkrila i da ima neke neostvarene želje, ali i određene planove u budućnosti. Tako nam je ispričala da bi nakon karijere voljela da radi u sportu, te da bude atletski trener.
„Pored toga, imam i jednu životnu želju, a to je da na jednom velikom svjetskom takmičenju osvojim medalju“, otkrila je Lusija.
Porodica joj je ipak na prvom mjestu, a nakon toga, na listi prioriteta u životu joj se nalazi lični uspjeh, a na trećem mjestu sportske obaveze.
To je i dokazala svojim dolaskom da živi u BiH i sama činjenica da se nikada nije pokajala što je došla iz Kenije. Kazala nam je da joj se u BiH najviše sviđa to što je mentalitet ljudi sličan onom u Keniji, te da su ljudi u BiH dosta gostoljubivi.
„Međutim, teško se privikavam na drugačiju klimu u BiH u odnosu na onu u mojoj rodnoj zemlji. Dakle, teško podnosim ljeta u BiH, jer temperature u Keniji cijele godine budu oko 20 stepeni, dok su u BiH nekada čak i 40 stepeni Celzijusovih“, kaže Lusija. Sa druge strane, Lusijinoj domišljatosti i upornosti nikad kraja, pa nam je kazala da je našla rješenje i za taj problem tako što ljeta u BiH provodi na planinama, gdje su temperature dosta niže.
Oslobođenje