Olga Mršić iako ima osamdeset jednu godinu, još pamti partizanske dane, a znaju je u Potkozarju kao nosioca Partizanske spomenice iz 1941. godine.
Ona je kao djevojčurak od samo 13 godina otišla u partizane. Za života je kaže prošla mnogo toga, pregrmjela sve ofanzive.
Ova starica, koja živi u prijedorskom naselju Gomjenica, priča da su joj preko glave prešle i „gladne godine i mnoge boljke i nedaće“.
Kaže da ljubomorno čuva sjećanje na svoje saborce iz Prve krajiške partizanske brigade i Trećeg bataljona. Od onog što nosi u srcu ima i dokaz zabilježen na samo tri preostale fotografije iz vremena NOR-a. Pokazuje nam kako stoji ponosno u partizanskoj uniformi. Takođe, pokazuje i brojno ordenje zasluga za narod, od koje je neke lično dobila i od maršala Josipa Broza Tita.
„Ma sjećam se tog vremena, najčešće u snovima. Proboji, ekplozije bombi, neprijateljski obruč, tenkovi, ofanzive. Ljudi goli i bosi, oboljeli od tifusa i naredba da se ranjenici moraju spašavati. S nepunih 13 godina iz poharanih potkozarskih sela, iz zbjegova došla sam partizanima. Nisu znali šta će sa mnom, ali pošto sam brzo trčala imenovali su me za kurira“, priča Mršićeva.
Bila je, kaže, žgoljava i kao takva teško da je mogla biti sumnjiva okuputorskim vojnicima. Kada je malo ojačala, od partizanskog kurira je postala bolničarka.
„I samoj su mi ruke krvarile dok sam nezgrapno pokušavala da previjam ranjenike. Ljudi su bili bez nogu i ruku, jaukali su, a i danas mi taj jauk prolazi kroz glavu“, priča Mršićeva.
Kada je Drugi svjetski rat konačno završio, mjesto sanitetskog radnika i bolničarke u prvim partizanskim redovima ona je i potvrdila, jer nakon izvojevane slobode u Beogradu je završila srednju medicinsku školu.
„A onda sam se vratila u svoj Prijedor. Tu sam upoznala supruga Dušana Mršića s kojim sam izrodila dvoje djece. Nažalost, moj Dušan je umro, ali i daljenosim lijepe uspomene na naš zajednički život i našu ljubav“, kaže Mršićeva.
Priznaje da se sa saborcima danas rijetko viđa, te da mnogi nisu ni živi.
„Mnogi od njih više nisu među živima, neki su bolesni, a neki su se zabavili sami sobom. Težak im je život, jer im sjećanja blijede, a život se polako gasi“, govori Mršićeva.
Tvrdi da je još zdravlje služi, a djeca i unuče je posjećuju i paze. Uz Dan žena, 8. mart, posjete je i predstavnici SUBNOR-a.
Izvor: Nezavisne novine