U maloj zgradi veličine svega desetak kvadratnih metara na samom kraju sela Gornji Garevci, smještenog na zapadnim obroncima Kozare, živi devedesetogodišnja Mara Bokan.
Već godinama o ovoj starici, koja je i pored poznih godina pokretna, niko ne vodi brigu. Baka Mara, koja nema potomstva jer se nikada nije udavala, kao ni braće i sestara, niti bliže i dalje rodbine, živi od četrdesetak maraka socijalne pomoći. Život joj je, žali nam se, patenički jer o svemu mora voditi brigu sama.
– Nisam gladna i žedna, ovo pomoći što dobijem dosta mi je za malo brašna, ulja i soli, koji krompirić i glavicu luka. Više mi od hrane i ne treba, ali mi je problem za drva i vodu – priča nam starica koja je relativno zdrava, ako se izuzme sluh koji joj je veoma oslabio.
Drva takođe mora sama nabavljati iz okolnih šuma kupeći suve ogranke. Preko ljeta dovuče nešto toga ali opet ne toliko da bi joj moglo biti za cijelu zimu. Zbog toga je primorana da i usred zime odlazi do obližnjih šumaraka i kupi suve ogranke dovlačeći ih u svoj kućerak kako bi ga zagrijala.
– Hodajući po šumi i prehladila sam se. Grlo me nešto zaboljelo pa vežem oko njega maramu kako bi prošlo. Kada bih imala drva sve bi mi, čini mi se, bilo potaman. Ali šta ću, nemam se u koga pouzdati, sve moram sama. Nisu samo drva u pitanju već i voda. Iz svog bunara ne mogu vaditi vodu jer je predubok, pa idem u komšiluk i u kanisterima donosim vodu – priča baka Mara, koja u svojoj kućici ima petnaestak kanistera i galona s vodom. Vodu donosi i više nego što joj treba, strahujući da je snijeg može zatrpati pa da iz kuće neće moći izaći.
Baka Mara rođena je na Grmeču, nakon Drugog svjetskog rata došla je s majkom, koja se udala, u Garevce. Tu je nastavila da živi, a od majke je naslijedila samo malu zgradu u kojoj i danas živi. Nikada nigdje nije radila. Nije uspjela ostvariti ni boračku penziju iako je bila u logističkoj podršci grmečkim partizanima. Veli nije mogla pronaći ljude koji bi joj pomogli da ostvari bilo kakvu penziju. Nakon smrti majke, polubraće i sestara ostala je usamljena.
– Cijeli život sam bila patenik. Bila i ostala. Udavala se nisam jer sam vodila brigu o majci. Služila je dok je bila živa. Za svoje staračke dane uzdala sam se u polubrata i njegovog sina. Brat mi umrije, a njegov sinŽeljko poginu u ovom posljednjem ratu. Više se nemam kome nadati, niti čekati da mi otvori vrata i upita kako sam. Molim boga da me primi da se više ne patim ali ni on me neće.
Umiru oni koji bi mogli da žive i trebalo da žive, a ja nikako. Neće me niko, pa ni bog – priča nam Mara, koja sa nestrpljenjem čeka proljeće i ljepše dane kako ne bi morala voditi brigu o drvima, jer ih u toplijim danima mnogo manje troši.
Fokus
