Punih 15 godina Pava Balaban (73) iz Prijedora svakodnevno je odlazila na gradsko groblje Pašinac, na sinov grob, koji je u avgustu 1995. godine poginuo na zapadnokrajiškom ratištu. Godinu dana kasnije sahranila je njegove kosti, ali bez glave, što joj je posebno teško palo. Posljednjih nekoliko mjeseci, nakon što joj je noga zbog bolesti amputirana, nije više bila u mogućnosti da odlazi na groblje. To joj je, kako nam priča, trenutno najveća praznina u životu s kojom se ne može pomiriti.
– Sad sam invalid, a živim sama. Muž mi je umro prije nekoliko godina. Nema me ko odvesti na grob sina, da ga obiđem, jer sin mi nije imao porodicu, a kćerka mi živi u Srbiji. Ubi me ova samoća i tuga što sinu ne mogu zapaliti svijeću na grobu, a činila sam to šesnaest godina svaki dan i po suncu i po kiši i snijegu. Ništa mi to nije bilo teško. Imala sam enegrije za to. To mi je bila neka utjeha u životu. Danas nisam u mogućnosti ni to, pa sam kao izgubljena – priča kroz suze Pava, koja je godinama odlazila na grob sina zajedno s prijateljicama Milevom Zgonjanin i Stojkom Petrović, koje su takođe doživjele istu sudbinu kao i ona.
Zajedno su, kako priča, mučile istu muku, tugovale i jedna drugu tješile. Na groblju bi se zadržavale ponekada i po nekoliko sati. Čak im je Stojkin suprug Rade napravio i malu drvenu baraku u kojoj su, kada su hladni dani, sjedjele, pile kafu i bile uz grobove svoje djece, palivši im svijeće.
– Da sam u boljoj finansijskoj situaciji platila bih nekoga da me odveze na grob sina, ali sa 330 maraka penzije koju dobijam za sina ne mogu. Iz stana skoro ne izlazim, a zahvaljujući prijateljici Milevi i jednoj komšinici uspijevam nabaviti sebi ono osnovno što mi je potrebno za život. Ni invalidska kolica nisam mogla dobiti. Ova na kojima sam dobila sam od invalida Miladina Cvijića. U posljednje vrijeme moram se vezati kajišem, jer u momentima steknem osjećaj da imam i drugu nogu, pa krenem iz kolica i završim na podu, a onda je problem ustati – žali se Mileva, koja ne zna ni sama kako će u banju na liječenje s obzirom na to da sve mora sama finansirati.
Pored bola za sinom, ovu majku poginulog borca boli i nepravda koja postoji u ostvarivanju boračkih prava porodica poginulih boraca.
– Meni sad ne treba ništa, ionako sam ubijena i osakaćena, ali vidim da neki na ime svoje djece dobijaju i stanove i odštete i poslovne prostore i penzije. Morala sam se odreći svoje zarađene penzije da bih dobila sinovljevu koja je za 50 maraka veća. Stan sam već imala, pa nisam imala pravo na to, niti na nekakav građevinski paket koji su dobijali neki drugi. Nije to slučaj samo sa mnom. Isto tako prolazi i moja prijateljica Mileva i mnoge druge majke i očevi. Sve je to žalosno i jadno. Svakoga podjednako boli rana za izgubljenim sinom, tako jednaki bi trebalo da budemo i po pitanju nekih prava – kaže Pava, dodajući da su je zaboravili i oni koji to ne bi smjeli. Otkako je nepokretna, nekoliko mjeseci, još uvijek niko iz boračkih organizacija nije joj zakucao na vrata niti upitao kako joj je i treba li joj nešto.
Fokus
