Čudni su rukometni putevi! Nakon izuzetno uspješne igračke karijere, Slađana Topić je svoju trenersku karijeru počela da gradi na Karibima, u francuskom departmentu Gvadalupe.
Bivša reprezentativka BiH igračku karijeru završila prošle godine kada je sa ekipom Gvadalupe Zajen LA bila šampion ostrva. Pored toga radila je u Centru za talente dok je bila i selektor i trener reprezentacije Gvadalupe s kojim je ostvarila sjajne uspjehe.
Naime, muška reprezentacija do 18 godina bila je pobjednik IHF Trofi Sjeverne Amerike i Kariba (Meksiko 2022), sljedeće godine je reprezentacija do 19 godina bila pobjednik na IHF Interkontinentalnom IHF Trofi (Kostarika 2023), dok je ženska reprezentacija do 17 godina osvojila IHF Trofi Sjeverne Amerike i Kariba (Portoriko 2023). Zato i ne čudi da je izabrana za najboljeg ženskog trenerka Gvadalupe u konkurenciji svih sportova 2023. godine. Iste godine je izabrana od Komisije za metodologiju i trening Sjeverne Amerike i Kariba za kontinentalnog predavača. Slađana je trener muških U18 i U16 reprezentacija Antili-Gvajana na državnim prvenstvima.
Kako je uopšte došlo do odlaska u ovu egzotičnu zemlju, Slađana otkriva u razgovoru za „Glas Srpske“.
– U Gvadalupe sam se preselila 2020. za vrijeme „kovida“ kada je moj vjerenik dobio posao preko Francuske rukometne federacije i Ministarstva za sport i omladinu u Centru za talente „Pole Excellence“ za djevojčice od 14 do 18 godina. Nisam se odmah zadržala u ovoj zemlji jer sam još igrala profesionalno (u to vrijeme ponovo se pojavila seniorska reprezentacija BiH pa sam nastavila igrati), te sam još dvije godine igrala u Španiji i u Portugaliji. U junu 2022. godine izlazi konkurs za tehničkog federalnog savjetnika i trenera u Centru za talente za muškarce gdje sam se prijavila i bila primljena. Tako je sve počelo. Ono što sam znala o rukometu u tom francuskom departmentu jeste da je to zemlja šampiona. Odavde su porijeklom francuske reprezentativke Nokandi i Kanor. Ovo ostvro je zaista veoma talentovano ne samo za rukomet. Odavde potiču olimpijski šampioni kao što su džudista Tedi Riner, mačevalac Janik Borel, atletičarka Mari Žoze Perek, rukometaš Didije Dinar…
GLAS: Centar za talente je osnovan u saradnji sa savezom Francuske kako bi ova zemlja dobila nove rukometaše i cilj je da se oni afirmišu?
TOPIĆ: Tačno tako. To su strukture za treninge za mlade rukometaše i rukometašice gdje sportisti pohađaju školu, imaju svaki dan jedan trening sa kondicionim trenerom i poslijepodne sa mnom. Vikendom svaki igrač igra za svoj klub. U periodu mart, april svake godine se održavaju državna prvenstva za U18 i U15 gdje Gvadalupe sa druga dva departamenta Martinik i Francuska Gvajana stvaraju selekciju koja se takmiči protiv ostalih selekcija u Francuskoj. Najbolji među njima dobijaju pozive za mladu reprezentaciju Francuske i po završetku srednje škole nastavljaju dalje usavršavanje u centrima za formaciju francuskih profesionalnih klubova.
GLAS: Da li ste već imali neke rukometaše koji su imali značajniju ulogu u svom centru/selekciji i otišli u Evropu?
TOPIĆ: Dvojica mladih rukometaša koje sam trenirala 2006. i 2007. godište su bili pozivani prošle godine za U17 i U19 reprezentaciju Francuske i sljedeći pozvani će biti golman 2008. godište za reprezentaciju U17 ovo ljeto.
GLAS: Gvadalupe su sigurno nepoznanica za naše čitaoce. Kakvi su uslovi za rad i kako se snalazite s klimom i hranom?
TOPIĆ: Dan mi počinje jako rano, u šest sati obično. Sve zavisi od perioda, ali obično prvi dio dana je posvećen administrativnim poslovima oko praćenja igrača, njihovih zdravstvenih biltena, školskih biltena, sastanaka sa profesorima, kondicionim trenerom, roditeljima, pripremama video-materijala, treninga, programa, video konferencija… Jedan veliki dio mog posla je isto posvećen zajedničkom praćenju naših najtalentovanijih igrača sa odgovornim iz Francuskog saveza. Što se tiče klime, lako se na ljeto navići. Imaju dvije sezone: suva sezona i sezona kiša, ali temperatura nikad ne pada ispod 20 stepeni. Mrak pada jako brzo između 17.30 i 18 časova tokom cijele godine, tako da bih možda samo to stavila kao jedan faktor koji mi malo smeta. Hrana je super, sve volim, a pogotovo mi se sviđa povrće tipa krompir, slatki krompir, injam, pečena banana koja se koristi kao prilog uz slana jela… To su obično prilozi uz glavna jela i zaistaih obožavam.
GLAS: Kako oni reaguju kad im kažete da dolazite iz BiH i da li su uopšte znali gdje se nalazi Vaša zemlja?
TOPIĆ: Poneko zna, poneko baš i ne. Obično pitaju da li je to dio nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Baš je rijetko da neko iz naših krajeva živi i radi ovdje, dosad nisam nikog upoznala sa našeg područja. Ljudi su ili domoroci, ili Francuzi koji su došli da rade ovdje ili sa Haitija. Ima jedan dio doseljenika iz Dominikanske Republike.
GLAS: Da li ste tokom igračke karijere već razmišljali o trenerskom poslom i da li ste možda učili od nekih svojih trenera?
TOPIĆ: Kad sam bila mlađa, nisam se mislila baviti ovim poslom. Ali me je nekako prirodno sve odvuklo u tom pravcu. Počela sam da se školujem za trenera od 2015. u Francuskoj, pa sam 2021. godine takođe završila najviši nivo Rinck 3 u Španiji. Te dvije zemlje mi se mnogo nadopunjuju kad su u pitanju različite filozofije i poimanja rukometa. Mnogo me inspirišu španski treneri.
GLAS: Koliko je potrebno odricanja da bi se došlo do zvanja EHF mastera? Stalno ste na seminarima, predavanjima…
TOPIĆ: Znanja nikad dosta. Polazim od principa da je rukomet nauka koja je u konstantnom razvoju i da ako stanemo, samo će nas preteći. Ima već dobrih deset godina da se školujem što se tiče rukometa i ne mislim prestati. EHF Master Coach sam završila u Španiji u januaru ove godine. Iako je EHF Master Coach posljednja stepenica, uvijek ima nešto novo. Volim da se obogaćujem različitim kulturama i različitim shvatanjima rukometa, sve to doprinosi kreaciji sopstvene filozofije i unikatne verzije „mog“ rukometa.
GLAS: Tokom igračke karijere u BiH ste nastupali za Mladost, Miru, Vrbas 2000, Borac, Iskru, Krajinu. Igrali ste u Španiji, Srbiji, Francuskoj, Portugaliji i sad Gvadalupeu. Da li biste nešto mijenjali u karijeri kad pogledate sa ove distance?
TOPIĆ: Iskreno, ne bih ništa mijenjala. I dobri i loši momenti čine ovaj put jedinstvenim i napravili su me osobom kakva sam danas. Da li sam mogla više? Sigurno. A mogla sam isto tako i manje. Nekako više volim da gledam naprijed, da vidim šta bih mogla još da uradim, postignem i da dobrog doprinesem drugima. San mi je da treniram jednog dana mušku profesionalnu ekipu ili reprezentaciju.
GLAS: Igrali ste za reprezentaciju BiH. Kako sad gledate na stanje rukometa u BiH?
TOPIĆ: Mislim da je neiskorišten igrački potencijal koji imamo. I ne samo da nije iskorišten, nego ga nažalost i gubimo. Teško je kada mlade igračice i igrači ne vide budućnost u našem sportu kao nešto od čega bi mogli da žive. Zahvaljujući rukometu postigla sam sve sto imam danas, ali sam eto, nažalost, morala da odem u inostranstvo. Zemlje regiona su mnogo više ispred nas zahvaljujući sistemskom radu, ulaganju, a pogotovo ljudima i okruženju koji se zalažu za opšte dobro sporta i omladine.
Uči i japanski
Slađana Topić se ne usavršava samo oko rukometnih tema. Naime, ona je i poliglota koji koristi svaku priliku da dodatno proširi svoje znanje. Slađana tečno govori engleski, francuski i španski, dok osrednje govori portugalski, njemački i katalonski.
– Sad u slobodno vrijeme učim japanski jezik. Samo je nebo granica – uz osmijeh ističe Slađana.
Autor: Darko Dragičević – Glas Srpske